Skip to main content

Tomislav Medak

Invaliditet, inkluzija, kapitalizam: socijalna i radna ugroženost invalida

Ovaj working paper nastao je na poticaj Grupe 22, progresivne zeleno-lijeve istraživačke i zagovaračke organizacije. Tekst polazi od činjenice da je Hrvatska na začelju EU ljestvice po radnoj uključenosti invalida. Tvorci politika tvrde da će uključivanje u tržište rada omogućiti realiziranje njenog “punog radnog i osobnog potencijala”. Međutim, to poistovjećivanje tržišta rada i samoozbiljenja potiskuje nepomirivost politika radne inkluzije i natjecateljskog tržišta rada. Analizirajući razloge te nepomirivosti, članak pokazuje da je invaliditet kao društvena kategorija strukturni i povijesni ishod uspona kapitalističkog načina proizvodnje.

Sa 1. siječnjom 2015. u Hrvatskoj na snagu stupa Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom koji bi trebao proširiti kvote zapošljavanja invalida s javnog na privatni sektor. Poslodavce s preko 20 zaposlenih zakonodavac obavezuje na kvotu od 2-6% zaposlenih osoba s invaliditetom, za čije zapošljavanje dobivaju jednogodišnju potporu u iznosu 31,500-52,500 KN, a u suprotnom plaćaju penale u iznosu od 30% minimalne plaće mjesečno pomnoženo s minimalnim brojem potrebnih zaposlenika s invaliditetom. Prema nadanjima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) predložena rješenja “mogla bi značajno doprinijeti povećanju broja zaposlenih osoba s invaliditetom, a to znači i realiziranju njihovog punog radnog i osobnog potencijala.”1

Dugoročne tendencije i dosadašnje stanje međutim ne ostavljaju puno nade da će se poslodavci odlučiti za potpore namjesto penala. O razlozima ćemo kasnije. Pogledajmo prvo statistike. Kako ne postoji univerzalni kriteriji niti univerzalni oblici invaliditeta, podaci variraju od društva do društva, no konsenzus je da nekih 10-12% globalne populacije ima invaliditet. Prema podacima Eurostata za 2011. u današnjih EU-28 zemalja 14% populacije ima ograničene sposobnosti, a 11% populacije ima ograničene radne sposobnosti. Prema podacima Hrvatskog zavoda javnog zdravstva od 2007. do 2013. ukupan broj invalida je narastao s nekih 475,000 na 510,000, od čega je nekih 60,000 branitelja s invaliditetom. Usporedimo li te podatke s popisom stanovnika iz 2011. nekih 11-12% populacije koja živi u Republici Hrvatskoj ima invaliditet, od čega prema posljednjim podacima 29% otpada na lokomotorna oštećenja, a 24,4% na duševne poremećaje. Najviše su pogođene osobe starije dobi, pogotovo nakon 40. godine života.

U EU 57% invalida u radnoj aktivnoj dobi sudjeluje u tržištu rada u odnosu na 80% ostale popoulacije. Ukupna stopa zaposlenosti invalida u EU je 47% (Hrvatska najlošija s 20%), a nezaposlenost 17% (Hrvatska opet najlošija s 49%).2 Nekih 53% osoba s invaliditetom su u radno aktivnoj dobi (19-64 godina), a od njih je zaposleno svega 16,549 uglavnom kao srednje-kvalificirana radna snaga. Prema podacima HZZ-a u prva tri kvartala 2014. udio zaposlenih invalida preko Zavoda iznosio je svega 0.8%, a invalidi su činili 2.3% nezaposlenih u evidenciji Zavoda.

Pored isključenosti iz tržišta rada invalidi su dodatno izloženi nadprosječnom siromaštvu, niskoj kvaliteti i dokidanju socijalnih usluga te različitim tipovima isključivanja koje rezultiraju ranim izlaskom iz obrazovnog sistema, smanjenom mobilnošću, općom isključenošću iz društvenih aktivnosti i nevidljovšću.

Proturječje politika radne inkluzije i kapitalističkog sistema

Međutim, vratimo se na velika nadanja koju zakonodavac polaže u činjenicu da će iz poticajnih mjera zapošljavanja doći do realizacije njihovog punog radnog i osobnog potencijala. U izjednačavanju radnog i osobnog potencijala invalida potkrada se tragični nesporazum sistemske naravi u kojemu se uzrok diskriminacije uzima za sredstvo emancipacije i koji je osuđen na neuspjeh.

Na prvi pogled očigledno je proturječje između interesa poslodavaca i proklamiranih ciljeva politike radne inkluzije. Naime, kada u uvjetima kapitalističkog načina proizvodnje radnik ulazi na tržište rada on u zamjenu za nadnicu poslodavcu prodaje na određeno vrijeme svoju radnu snagu. Poslodavac tu radnu snagu angažira u konkretan rad na određenom proizvodu ili usluzi u proizvodnom procesu, nastojeći je iskoristiti kako bi proizveo što više unutar ugovorenog vremena. Poslodavac taj rad nastoji učiniti što produktivnijim povećanjem intenziteta rada i uvođenjem novih sredstva za proizvodnju koji povećavaju produktivnost tog rada. Što utrošeni rad može proizvesti više u jedinici vremena to više potencijalnog viška vrijednosti ostaje poslodavcu da realizira kroz prodaju proizvoda. Sile konkurencije na tržištu i nužnost stvaranja profita sile poslodavca da stalno povećava produktivnost i smanjuje cijenu rada po jedinici proizvoda. U tu svrhu potrebna mu je sposobna i prilagodljiva radna snaga koja može odgovoriti na potrebe povećanja intenziteta i transofrmacije proizvodnog procesa.

Invalidi unutar tako zadatih potreba poslodavaca predstavljaju teret kapitalu i nemaju dobre izglede u natjecanju na tržištu rada. Kada poslodavac zapošljava invalida onda pristaje na funkcionalna ograničenja njegovih radnih sposobnosti (pojmovnom određenju sposobnosti vratit ćemo se niže) koji mogu rezulitirati u poteškoćama pri intenziviranju proizvodnje ili dodatnim troškovima adaptacije radnog mjesta i proizvodnog procesa funkcionalnim ograničenjima invaliditeta. Unatoč poticajima i penalima riječ je o budućim rizicima u koje poslodavci često ne žele ulaziti.

Naravno, postoji mnoštvo specifičnih tjelesnih i mentalnih konstitucija koje društvo određuje kao invaliditet i mnoštvo različitih proizvodnih procesa. Pojedini invalidi mogu biti krajnje adekvatni i produktivni radnici u specifičnim situacija. Međutim, ovdje govorimo o idealnom prosjeku koji se tiče cjeline populacije i cjeline proizvodnog sistema koji nepobitno potkrepljuju gorenavedeni statistički podaci. Pred činjenicom da zapošljavanje invalida predstavlja rizik i trošak za poslodavca, pretpostavka da je unutar produktivizma kapitalističkog načina proizvodnje moguće ostvariti uključivanje i društvenu ravnopravnost invalida pokazuje se iluzornom. Ta iluzija, međutim, odraz je razgraničavajuće funkcije invaliditeta unutar strukture i geneze kapitalističkog načina proizvodnje.

Invaliditet kao proizvod kapitalizma

Iako je napredak znanosti i medicine u kapitalizmu neosporno doprinjeo vijeku i kvaliteti života invalida, invaliditet kao specifična društvena činjenica i strukturni oblik društvene isključenosti nastaje tek s razvojem kapitalizma i izravni je ishod njegovih strukturnih pretpostavki.

U predkapitalističkim načinima proizvodnje osobe s tjelesnim i mentalnim oštećenjima su srazmjerno svojim funkcionalnim sposobnostima morale biti uključene u seosku ekonomiju i potrebnu skrb dobivale su unutar ekonomske jedinice proširene obitelji seoskog domaćinstva. S usponom kapitalističkog načina proizvodnje radnici istupaju iz obiteljske organizacije proizvodnje i kao individue stupaju na tržište rada u potrazi za nadnicom ne bi li osigurali sredstva za život. U tom prelasku na natjecateljsko tržište rada osobe s tjelesnim oštećenjima i duševnim poremećajima bivaju vrlo brzo potisnute na dno. Istodobno, potrebna obiteljska skrb za dodatnog neproduktivnog člana obitelji postaje hendikepom i potencijalnim uzrokom osiromašenja za radno aktivne članove obitelji.

Dakle, u procesu industrijske i urbane tranzicije rađa se isključenost invalida iz radne sfere kao temeljnog oblika društvene isključenosti u kapitalizmu. Budući da su radnici prisiljeni raditi kako bi osigurali sredstva za život, oni koji ne mogu raditi osuđeni su na bijedu i socijalnu smrt. Rani kapitalistički gradovi vrve siromašnima, sirotanima, sakatima, nemoćnima, nepoćudnima, umirućima. Da bi se ta eksplodirajuća urbana populacija zadržala pod kontrolom i unaprijeđivala prema potrebama tržišta rada, osnivaju se javne društvene institucije poput bolnica, škola, zatvora, ubožnica i sirotišta. Različita oštećenja i poremećaji – vida, sluha, lokomotoričkog aparata, kognitivnih sposobnosti, psihe, itd. – postaju predmetom normirajućeg i disciplinirajućeg promatranja, klasificiranja i interveniranja, a pojavljuje se i objedinjena kategorija invaliditeta kojom se ta skupina odvaja od drugih oblika institucionalnoga zbrinjavanja prekršitelja zakona, nepoćudnih pojedinaca ili djece. Temeljna značajka te kategorije je privremena ili trajna nesposobnost tj. funkcionalno ograničenje za punopravno konkuriranje na tržištu rada. Temeljni cilj institucionalnog djelovanja je njeno radno osposobljavanje ili u suprotnom trajno institucionalno zbrinjavanje. Temeljna naučna disciplina tog institucionalnog djelovanja je medicina.

Kategorija indvaliditeta liminalna je kategorija odnosa rad – kapital koja razdvaja armiju rada od ostatka odrasle populacije koja nije uključiva u tržište rada. Kategorija koja je u predkapitalističkim odnosima često imala produktivnu ulogu unutar kolektivne organizacije svakodnevnog života (ali i često bivala izložena brutalnom isključivanju), u kapitalističkom načinu proizvodnje biva isključena iz proizvodne sfere i ostaje prepuštena patronizirajućem djelovanju institucija koje istodobno pružaju životno potrebnu skrb i potvrđuju matricu isključivanja. Budući da individualna prava i autonomija u kapitalizmu imaju korijen u nužnostima individualnog ugovaranja prodaje radne snage na tržištu rada, invalidima dugo vremena ostaju uskraćena individualna prava i osobna autonomija.

Recentne definicije invaliditeta3 polaze od tri dimenzije koje određuju invaliditet: zdravstveno stanje, funkcionalna ograničenja u obavljanju aktivnosti i neprilagođenost okoline. Te definicije mali su pomak u odnosu na desetljećima dominantni medicinski model invaliditeta.4 Taj model, nastao iz okrilja disciplinarnih institucija produktivističkog kapitalizma, vidi invaliditet kao osobnu tragediju koju se medicinskom intervencijom i rehabilitacijskom kompenzacijom nastoji umanjiti i time prilagoditi osobu s invaliditetom funkcioniranju u zatečenom okruženju i društvenim odnosima. Na tom modelu izgrađen je institucionalni okvir skrbi, primat medicinske nauke nad problematikom invaliditeta te poveća industrija lijekova i pomagala. Samoorganiziranim djelovanjem invalida i kritikom znanstvenika koji se bave društvenom problematikom invaliditeta posljednjih desetljeća medicinski model doveden je u pitanje.

Naime, sagledaju li se strukturni i povijesni uvjeti nastanka invaliditeta, evidentno je da su oštećenja i poremećaji podjednako sinteza socio-ekonomskih uvjeta i socio-kulturnih značenja koliko i zdravstvenog stanja osobe. Depresija može biti posljedica radnih odnosa, a shizofrenija u nekim sredinama percipirana kao dar. Za razliku od toga invaliditet je uglavnom društveno određen, posljedica onesposobljavajuće okoline i društvenih odnosa. Dakle, riječ je o društvenim konstruktima koji su strukturno određeni oblicima isključivanja i dominacije kapitalističkog načina proizvodnje i društvenih odnosa. Prilagođavanjem osobnih tjelesnih i mentalnih specifičnosti zatečenoj okolini i društvenim odnosima, dakle svođenjem društvene činjenice invaliditeta na medicinsko-individualnu razinu, medicinski model potiskuje društvenu narav problema i priječi njegovo rješavanje. Namjesto promjene okoline i odnosa invalide5 se sili na prilagodbu koja u idealnom prosjeku postojećih odnosa perpetuira njihovu isključenost.

Imperativ sposobnosti

Nakon što smo ocrtali karijeru invalida u kapitalizmu, pogledajmo značaj kategorije invaliditeta i njegove implikacije po takozvanu zdravu populaciju. Invaliditet je, dakle, strukturno svojstvo kapitalizma, a radna sposobnost karakteristika koja luči one koji ulaze u njegov središnji odnos od onih koji ostaju iz njega isključeni. No, trajni učinak samih proizvodnih procesa, uslijed njihovog intenziteta, repetitivnosti ili promjenjivosti, jesu fizička oštećenja i psihički poremećaji koji pogađaju one koji su uključeni. Dobna raspodjela invaliditeta u društvu pokazuje da veliki dio oštećenja i poremećaja dolazi sa starošću i radnim vijekom. Produktivizam kapitalizma (ali i socijalizma koji perpetuira središnji odnos kapitala i rada) uzima svoj danak.

Ako invaliditet ima isključujući učinak po radno nesposobnu populaciju, on ima vezani normirajuće-disciplinarni učinak po radno sposobnu populaciju.6 Dok društveno uvjetovana onesposobljenost pogađa invalide, društveni imperativ radne sposobnosti i deziderat sposobnosti općenito pogađa ostatak društva. Narušeno zdravlje, kronična oboljenja, teške bolesti, ozljede na radu ili degenerativne promjene pored neposredne boli donose i prijetnju ispadanja iz tržišta rada i gubitka socijalne sigurnosti, a posljedično i gubitka dostojanstva, individualnosti i autonomije koje jamči život neovisan od institucija. U tom imperativu nalazi se realna osnova društvene opsesije zdravljem, rekreacijom, prehranom i izgledom – održavanje tijela i uma u punoj radnoj spremi i što podalje od društvene smrti koje donosi ispadanje iz tržišta rada.

U uvjetima ekonomije visoke strukturne nezaposlenosti, fleksibilizacije rada i niskog rasta često se čuju pozivi na mobiliziranje individualnih sposobnosti. Kuka se nad nedostatkom produktivnosti, fleksibilnosti radnih odnosa, individualne odgovornosti ili poduzetničkog duha. Ponekad je kriva tromost nasljeđena iz socijalizma, ponekad je kriv balkanski mentalitet. Međutim, riječ je o kategorijalnim pogreškama gdje se očigledni sistemski problemi detektiraju kao individualni ili kolektivni problemi, sprječavajući time raspravu o političko-ekonomskim ograničenjima sistema i njegovoj transformaciji. Isto tako normirajuće-disciplinirajući imperativ sposobnosti zajedničku karakteristiku ljudskih tijela i umova da nezaustavljivo stare, troše se, ozljeđuju i propadaju svodi na individualnu razinu, sprječavajući time raspravu o društvenom sistemu koji bi bio adekvatniji potrebama ljudske egezistencije, očuvanja zdravlja i razvoja specifičnih sposobnosti pojedinaca u svoj raznolikosti njihovih fizičkih i mentalnih manifestacija. Ovako kao trajni učinak neispunjivog zahtjeva za održavanjem snage, izgleda i zdravlja ostaju strah, strepnja i osjećaj neadekvatnosti.

Političke alijanse

Simetrija konstrukta invaliditeta i imperativa sposobnosti unutar kapitalističkog društva upućuje na stratešku komplementarnost radikalnih zahtjeva društvenih pokreta invalida i društvenih pokreta usmjerenih protiv diskriminacije temeljem rada, roda, naroda, pasoša, seksualnosti, imperijalizma ili nejednakih posljedica klimatskih promjena. Potencijali i značaj u povezivanju relativno slabih društveni pokreta invalida s drugim društvenim pokretima u borbi protiv sistemskih uvjeta diskriminacije je od obostranog i urgentnog značaja. Međutim, poput ostalih društvenih pokreta, veliki dio društvenog angažmana invalida danas se troši na napore da se održi kakav-takav, a često i patronizirajući javni sistem socijalne zaštite, osigura minimalni pristup invalida sferama svakodnevnice i dokine diskriminacija. Pristup temeljen na borbi za prava, pogotovo borbi za pravo na rad, kroz javne politike – iako potreban – sudara se na prvom koraku s jasnim ograničenjima realno mogućega unutar postojećeg sistema. Dapače, u vremenima politika štednje, kada država u cilju rasterećenja privrede mora smanjivati programe zaštite namijenjene onima koje privreda ne može uključiti, ta ograničenja unutarsistemskog djelovanja bolno su jasna. Kao poučan primjer može poslužiti Americans with Disability Act, naveliko slavljen kao veliki zakonodavni iskorak globalnog značaja protiv diskriminacije invalida u uslugama i u radnoj sferi, a koji dugoročno nije doveo do povećanja zaposlenosti.7

Paralelno i nasuprot tim reformskim naporima, pokret za samostalno življenje i drugi oblici autonomne organizacije života invalida nastali u okviru socijalnog modela invaliditeta i novih društvenih pokreta praksama kolektivne i organizirane solidarnosti i brige doveli su u pitanje postojeća institucionalna i konvencionalna razgraničenja sfere rada i skrbi, individualnog i kolektivnog, privatnog i javnog, autonomnog subjekta i upućenosti na druge. Njima je otvoren horizont primjenje kritike onesposobljavajućeg kapitalističkog sistema koji ukazuje na mogućnosti drugačije organizacije društvenih odnosa koji se temelje na pravu da se ne radi8, na ekonomiji uzajamnosti i brige, na razvoju svih članova društva u svoj specifičnosti njihove individualne egzistencije. Hoće li ti eksperimenti imati i najmanje šanse postati nešto više od ograničenih potuprojekata ekonomskom sistemu temeljenom na beskonačnoj ekspanziji, izrabljivanju rada, kontinuiranoj bijedi i bespovratnom uništavanju planetarnih resursa pitanje je primarno povezivanja društvenih pokreta i mobilizacije društvenih masa u kritičnom prijelom trenutku kao što je u kojem se nalazimo.

  1. Hrvatski zavod za zapošljavanje, “Izvješće o aktivnostima Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje u području zapošljavanja osoba s invaliditetom u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja 2014. godine”, http://www.hzz.hr/default.aspx?id=14294 [posjećeno 24. studenog 2014.].↩

  2. Academic Network of European Disability experts (ANED), “European Comparative Data on Europe 2020 & People with Disabilities”, http://www.disability-europe.net/content/aned/media/ANED 2013 Task 6 - comparative data synthesis report – Europe2020_final.doc/, [posjećeno 30. studenog 2014.]↩

  3. The World Bank, World Report on Disability : Main Report (English), http://documents.worldbank.org/curated/en/2011/01/14440066/world-report-disability/ [posjećeno 30. studenog 2014.].↩

  4. Kritiku medicinskog modela i sociološko fundiranje socijalnog modela invaliditeta razradio je Michael Oliver u The Politics of Disablement (Macmillan Education, 1990).↩

  5. U ovom trenutku postaje jasno zašto izbjegavamo politički korektan pojam “osoba s invaliditetom” i inzistiramo na pojmu “invalid”. Naglašavanje supstance osobe pred okolnošću invaliditeta pretpostavlja da je oštećenje ili poremećaj prepreka koju treba dokinuti, savladati ili pristojno potisnuti, a ne da se suvremeno društvo može i treba prilagođavati potrebama što šireg dijapazona ljudskih egzistencija kada one nemaju ekonomsku ili kupovnu moć. U pojmu “invalid” čuje se drastičnost kvalifikacije koja diskriminatorno, ali nepobitno istinito imenuje činjenicu socio-ekonomske bezvrijednosti čitavog spektra specifičnosti krhkih egzistencija povećeg dijela čovječanstva. Potiskujući tu negaciju umanjujemo neposredno čujan zahtjev za promjenom invalidirajućih odnosa koji dopire iz nje. Invalidima može u konačnosti biti prihvatljiva samo ona društvena zbilja koja dokida društvene preduvjete invaliditeta, samo ona društvena zbilja koja dopušta razvoj ljudske egzistencije u svim njenim specifičnostima.↩

  6. Podrobnije o međusobnom odnosu onesposobljavajućih uvjeta (disableism) i normirajuće-disciplinirajućih imperativa sposobnosti (ableism) te teorijskim implikacijama po analizu inavliditeta i političkih strategija vidi Dan Goodley, Dis/ability Studies - Theorising Disablism and Ableism (Routledge, 2014).↩

  7. Marta Russell i Ravi Malhotra, “Capitalism and Disability”, Socialist Register, 38 (2009), p. 221, http://socialistregister.com/index.php/srv/article/view/5784, [posjećeno 24. studenog 2014.].↩

  8. Sunny Taylor “The Right Not to Work: Power and Disability”, Monthly Review http://monthlyreview.org/2004/03/01/the-right-not-to-work-power-and-disability/ [posjećeno 30. studenog 2014.].↩