Skip to main content

O Twitterovom suspendiranju Trumpovog profila

Kratki intervju za Novosti o ukidanju Trumpovih profila na Twitteru i drugim društvenim mrežama. Intevjuirala Mašenjka Bačić. Objavljen pod naslovom “Društvene mreže treba regulirati”.

S jedne strane nalaze se oni koji smatraju da su društvene platforme zakasnile u ukidanju Trumpovih profila te da su mu podilazile zbog toga jer je predsjednik, a s druge oni koji smatraju da se time ugrožava sloboda govora. Na kojoj ste Vi poziciji?

Iz Twitterovog objašnjenja trajno ukidanje Turmpovog privatnog profila izgleda upitno. Mogao nastaviti brisati tweetove ili stavljati upozorenja uz njih. To je u prethodnim situacijama rezultiralo znatno smanjenom diseminacijom takvih poruka. Trump je dosada imao mnoštvo objava koje su implicite zazivali nasilje. Zbog otvorenih laži, mizoginije i rasizma mogao je biti benan i ranije, ali Twitter javne figure izuzima od nekih pravila koja vrijede za ostale.

To benanje jest, doduše, simboličko dovršenje političkog samoubojstva kojeg je Trump sam počinio. Ono je došlo u času kada je svima jasno da Trump izgubio poluge vladanja i da više ne zapovijeda niti najbližim suradnicima, što je u političkim sustavima situacija vakuuma vlasti. Šok 6.1. za političku javnosti u SAD-u bio je golem: dogodila se transgresija koja je ugrozila proces prijenosa vlasti, iako realno bez potencijala za državni udar – upravo jer je glavni nositelj vlasti u tom trenutku izgubio sve poluge vlasti. Tim potezom Twitter je nešto i riskirao, nepovjerenje kod zagovornika slobodnog govora pa čak i zagovornika uvjetovanog slobodnog govora poput mene, ali očigledno je moment i promjena općeg raspoloženja prelomila stvar.

Koliko su društvene mreže kao alat zaslužne za stvaranje atmosfere koja je dovela do upada rulje u Kongres te bi li bilo razlike da su društvene mreže puno ranije ukinule Trumpov profil?

Bez društvenih mreža Alt-Right, QAnon, Proud Boys ili Boogaloo Bois svakako ne bi dobili prodor u mainstream. Društvene mreže važan su alat vidljivosti i koordinacije pokreta, pogotovo u disperznom političkom prostoru, pa tako i na desnici. Treba prepoznati da je okupljanje na Capitolu bila prilika, možda i zadnja, da ti pokreti i njegovi akteri osiguraju svoju političku i medijsku relevantnost i nakon Trumpovog odlaska. Treba i njih vidjeti kao političke aktere.

Međutim, društvene mreže i drugi kanali masovne diseminacije poput WhatsAppa svakako mogu biti informacijska spirala koje ljude gurne u spremnost i situacije nasilja, pogotovo kad u pozadini djeluju strukturne forme ekonomskog, etničkog, patrijahalnog, rasističkog naislja. Stoga su se društvene mreže našle pritisnute da reguliraju širenje dezinformacija, manipulacija i poziva na nasilje, te da informacije kontekstualiziraju i učine kompleksnijima, što je tek djelomično uspješno dijelom zbog nedovoljnog ulaganja u takvu provjeru, a i dijelom zbog toga što više reklama mogu prikazati kad je informacija kraća i fragmentiranije pa smo prisiljeni više skrolati.

Ukidanje Trumpovog računa na Twitteru, Facebooku i drugim platformama otvorilo je još jedno pitanje – moć društvenih mreža kao javnog prostora kojeg za razliku od tradicionalnih medija reguliraju njihovi vlasnici čiji je cilj isključivo profit. Postoji li potreba za zakonskom regulacijom društvenih mreža te je li ona moguća?

Bitno je istaknuti da nije samo Trump taj nego i čitava politička scena koji koriste Twitter kako bi izbjegli medijsku trijažu. Pobuda i prilika da se bude vlastiti medij i medijima nameće diskusija nisu u naravi drugačije od pobuda i prilika alt-right ekipe. Društvene mreže naravno imaju monetarnu korist od masovnosti, Twitter od toga da ga se vidi kao pozornicu “službenog političkog govora”. Uostalom, masa nas korisnika društvenih mreža djelujemo kao da smo svoj medij. Time su mediji izgubili svoj monopol na oblikovanje javnog govora, premda ni tradicionalni i novi komercijalni mediji nisu u ekonomskom pogledu drugačiji. I društvene mreže i komercijalni mediji se bore za iste reklamne pare, za istu ekonomiju pažnje, za isti clickstream.

Privatna poduzeća nisu nužno politički neutralna. Dapače, čitave frakcije kapitala direktno ovise o vlastitoj političkoj orijentaciji. U SAD-u su te tendencije nešto jasnije, jer para ima veću ulogu no u drugim demokratskim sustavima. Zoran primjer su proizvođači oružja ili naftna industrija i Republikanci. Ne iznenađuje da nakon četiri godine Trumpove vladavine big tech, koji se uglavnom nalazi na suprotnoj strani političkog spektra u SAD-u, koristi pravila koja je morao izraditi pod pritiskom javnosti i pravne odgovornosti da bi ga konačno ušutkao. Opredijeljenost big techa, uostalom, vidi se iz činjenice da je Twitter na isti dan kad i Trumpov, suspendirao i profil Sciencea Huba, najvećeg piratskog repozitorija znanstvenih članaka o kojem praktički ovisi globalna dostupnost znanosti izvan bogatih institucija globalnog sjevera.

Twitter i FB su platforme javne komunikacije (iako dijelom zatvoreni sustavi), pa je pitanje njihove infrastrukturne uloge spram javne sfere i prava javnog govora, no kako su to privatne firme same postavljaju pravila komunikacije unutar zakonskih dopuštenja. Djelomično je to problem monopola. Međutim, u mrežnim komunikacijama je gotovo neizbježan zbog tzv. mrežnog učinka: komunikacijska mreža je tim korisnija za svakog njenog sudionika što je više sudionika komunikacije. A i a oligopol temeljna karakteristika razvijenog kapitalizma. Može se reći da su FB i Twitter konkurenti u istom tržištu, pa su ipak obje mreže benale Trumpa. Potencijalno problematičnije od benanja Trumpa je benanje Parlera na Appleovim i Googleovim aplikacijskih platformama, jer bi Parler trebao regulirati pravosudni sustav.

Rješenje je kompleksno: regulacijom prisiliti društvene mreže da znatno više ulažu u provjeravanje, kontekstualiziranje i obogaćivanje informacija, spriječiti ih u izbjegavanju poreza, od tih sredstava znatno više ulagati učenje za snalaženje u informacijskoj kompleksnosti te pluralizaciju i dekomercijalizacija medijskog prostora. Naposlijetku, možda te monopole možda i razbiti ili pretvoriti u javni servis koji bi bez pritiska reklama mogao imati i kvalitetnije sučeje i bolje služiti smislenom informiranju.

Reconsidering Economics, Struggles and Autonomy in the Digital Commons

This text is a revised version of the talk delivered at The Workers and Punks’ University May Day School on “Transition, Austerity and Primitive Accumulation – Left Answers” in Ljubljana on the 28th of April, 2013. The text has been expanded with the insights relating particularly to the digital commons activism in the Balkans region, drawing on the debates in the working sessions at the Green Academy in Vis in Semptember of 2012.

This text will reflect on some of the issues around digital commons, primarily free software, from a historical point of view. It will be looking back at the processes that have shaped the production and access to digital commons and conceptualizations that were produced in order to understand their social significance. Concretely, it will focus on four aspects of the problematic: - economics of digital commons; - continuous primitive accumulation by means of intellectual property rights; - possibility of a relative autonomy of cooperative production within the capitalist mode of production; - possible courses of action for digital commons activists in the Balkans.

While analyzing the first and the second, it’ll discuss more in detail issues that relate to free software. However, the debate around the digital commons – viewed in the context of their emergence over the last twenty to thirty years with the ascendancy of digital technologies and the internet – warrants that the concept of digital commons can be understood very broadly to include a variety of forms of intellectual production and thus the discussion of free software here touches upon broader concerns related to digital commons.

As a matter of definition, digital commons are cultural, scientific, software and educational works that are not restricted in use by copyright property entitlements – for reasons that they are either not subject to copyright protection, that the term of protection has expired, or that their creators have voluntarily made them available without monetary compensation for sharing and collaborative peer-production. But given the expansion of copyright and other intellectual property rights in the same period of thirty years, digital commons are also in constant danger of future enclosure.

However, as the debate around digital commons revolves around the antagonisms generated by the application of copyright and intellectual property rights, it often touches upon three other intensely contested debates. First, the debate on objects of the material world that through the development of technologies have become subject to intellectual property enclosure in the form of patents. Second, the debate around the monopoly regulation and public access to telecommunication infrastructures. Third, and probably most frequently, the debate on illegal access to and sharing of copyrighted works that are often stigmatized as piracy. Given that the monopoly access to exploitation of intellectual works, medicines and telecommunication infrastructure provided by intellectual property rights forms the basis of profits of the commanding heights of contemporary capitalist enterprise – with telecommunication, software, media and pharma companies topping the lists of world’s largest companies – the contestation of these monopoly entitlements shakes at the strongest pillars of the contemporary capitalist system and any attempt to think the replacement of contemporary capitalism has to take them into account. But also given that the legal practices of commoning and illicit practices of illegal sharing can have immediate social and developmental equalizing effects, they provide a recourse within the continuing endurance of real existing capitalism. This broad problematic thus that has fundamental implications on both how we envision the anti-capitalist strategy and everyday autonomy.

But before more is said about the digital commons, three remarks that shed some light on the discussion of digital commons from the perspective of technological development and enclosures.

First, and to return the point already made, when debating the digital comes and their enclosures from a historical point of view, we cannot leave material resources out of that debate. Simply because the enclosures in digital commons have over the last two decades gone hand in hand with the enclosures of some of the essential material resources for human livelihoods such as healthcare, food production, environmental engineering, all domains where new enclosures have been made possible by the advances in digital technologies: e.g. computing technologies used in genome sequencing or biocomputing. And as the digital technologies have created conditions for new forms of intellectual production and generation of material resources, they have also paved the way for their commodification and increasing levels of control by means of intellectual property rights. By the late 1990s an offensive was launched, occasioned by the rise of filesharing networks and the push to control the copyright in the digital domain, that served as a pretext to solidify protections over tangible resources such as medicines or crops, where at that point patents were used to transform e.g. subsistence agriculture into industrial agriculture producing for global markets or traditional medicines into pharmaceutical products marketed back to indigenous communities. These overlapping conflicts over tangible and intangible resources then prompted allied efforts of free software, open access in scientific publishing, open education, access2knowledge, access2medicine and open science proponents to push back that global offensive.

Secondly, and this gets frequently overlooked by the advocates of the digital commons such as myself, the rise of digital technologies - while being emancipatory in many ways - has also implied the technological advances in productivity that have had a disruptive effect on society and labour in general. First, through integration, optimization and standardization of production leading to increased productivity and competition between capitalist enterprises. Second, through the enabling effect, they have had on the creation and exponential growth of new financial instruments and markets. Third, through automation and substitution of workers by machines. Some of these contradictions between emancipatory and disruptive features of technologies, and by implication digital commons, are currently made evident by the debate around massive open online courses, where open access to education plays into the hands of administrators in universities in their effort to deskill and downsize their faculties.

Thirdly, there’s a recent development in the debate about free software, insofar as computing (software and hardware) is increasingly transitioning into virtualization and cloud computing, transforming software from a good into a service, where then technology behind the service remains completely out of user’s control and access. So, while a service might be free of charge, actual economic power and control is concentrated in the infrastructure held closed by the service provider - e.g. in big data centres and data sets they store - and the ability of these providers to process the huge amounts of user-generated data and thus to sell users’ behavior as a commodity to advertisers. (At which point we might consider turning to Dallas E. Smythe for his analysis of audience commodity and audience labour.) Thus struggle over data and not over software is becoming increasingly important in this debate. But let us now turn to digital commons.

Economics of digital commons

The debate around economic aspects of digital commons, in particular free software, has been dominated by two very different arguments:

The first has come very early on in the history of free software. It acknowledged the innovative character of the cooperative form of production in the free software, attributing it a revolutionary potential as a post-capitalist form of production. This argument was first theoretically put forward within the context of the Oekonux research group in Germany in the late 90s and early 00s (primarily by Stefan Merten, Stefan Meretz, André Gorz)1, but this view has since persisted particularly in the cultural circles. In their analysis, they understood free software as providing means of self-realization for its creators, as being non-commodified and abundant, and as a ‘seed’-form of a new formation of cooperative production that would eventually lead into the post-capitalist ‘GNU GPL society’.

This line of argument was refuted early on by Sabine Nuss and Michael Heinrich with a talk they delivered within the same context in 2001, where they have argued that the software is not disruptive to capitalist valorization, that it can be freely appropriated by the capitalist enterprise as a free input, that it doesn’t create the means of subsistence for its creators outside of capitalist mode of production, and that it can ultimately serve to propel and modernize the capitalist mode of production.2

But, it is the second argument, which has emerged several years later, that has dominated the debate since. It has reflected the shifting terms of the debate that have come with the mainstream adoption of free software in business, but also with the rise of other propertyless forms of cooperative production such as Wikipedia or open access publishing. It was penned in 2002 by Yochai Benkler in his Coase’s Penguin, or, Linux and The Nature of the Firm.3 There he argues that the free software crystallizes a model of “commons-based peer production”, a third organizational model of production alongside the firm and the market. Benkler here draws on Ronald Coase’s analysis in the Nature of the Firm, where Coase identifies two fundamental organizational models of economic production in capitalism - the market and the firm - and explains the economic rationality for the hierarchical and relatively static organizational form that makes the firm so prevalent - something that has puzzled the economists before him. In Coase’s view, the firm emerges for reasons of lower transaction costs, i.e. costs in finding and contracting skills and resources necessary in the production of a complex product. Benkler argues that the commons-based peer production as an emerging, third organizational model in the production of information exhibits two salient characteristics: just as the firm it reduces the transaction costs, just as the market it is non-hierarchical. And at that, it comes without exclusions of property and separation from the means of production. Ultimately, in the domains of production where both input and output are information, where the intangible nature of the product makes it non-rivalrous and non-excludable, it is superior to both the firm and the market. “It has particular advantages as an information process for identifying and allocating human creativity available to work on information and cultural resources. It depends on very large aggregations of individuals independently scouring their information environment in search of opportunities to be creative in small or large increments.”4

By operating at the level of institutional microeconomics, Benkler’s analysis provides probably a better account of the actual economic organizational potential behind the free software than the utopian account of Oekonux group. - Although, an analysis today would probably show that for a while the development model for free software has been a hybrid of peer producers, firms and freelance skills contracted in the market, with the growing contributions in code made by the large enterprises, who use GNU/Linux to power their distributed computing infrastructures. - But, regardless of that, by formulating the debate around the ‘political economy’ of digital commons solely in these terms, ignoring the macroeconomic level and the issues of the capitalist mode of production, this analysis condemns the understanding of free software and digital commons to the catechism of neoclassical economics of the efficient market, transaction costs and price signals. It probably should come as no surprise that a field studying information should conflate and reduce the object of its study – information economy – with a dominant orientation in economic science – information economics. Such a focus has then lead the arguments that have uncritically espoused Benkler’s analysis to take for granted the assumptions of information economics, including its agnosticism towards the limitations to growth and the availability of resources. This has in turn resulted in a blind spot where the debate has ignored the issue of the cost of reproduction of labor that goes into the production of commons.

However, the fact that this theory and its microeconomic approach have become dominant is not for reasons of its explanatory power. But rather because it resonates with the efforts by the business-friendly open source community to make the free software amenable to interests of profit-making. This ideological shift operated by the open-source community reflected, however, the actual inability of free software philosophy to articulate and address the problems of how to sustain the labour that goes into the cooperative propertyless form of production that it advocated.

Continuous primitive accumulation by means of intellectual property rights

While the copyright and patent regulation has started to become internationally standardized at the end of 19th century, it is only since the enactment of 1994 Trade-Related Intellectual Property Rights (TRIPS) agreement within the WTO framework that there has been a coordinated push by a small number of developed nations, who are net exporters of intellectual property rights, to impose the harmonization and enforcement of copyright, patents and other intellectual property rights on other nations. As it was enacted at the height of global AIDS crisis, the agreement very soon showed its teeth when South Africa pressed forward and issued a legitimate and legal compulsory license on AIDS treatment, at that moment when over 10% of its population was infected, only to be immediately sued by 39 international pharmaceuticals who were selling AIDS treatment at the hundredfold price of what the medicine cost South Africa to produce and way above the price that an overwhelming majority of South African population could afford. This conflict set off several rounds of international agreements, the latest being ACTA, where developed and underdeveloped nations have fought around the terms and the human cost of international harmonization of intellectual property rights.

These agreements have thrown together under the same regime of regulation and bargaining very different social goods, ranging from literature to handbags to medicines to software (it was under the TRIPS agreement that the computer programs have received the globally harmonized status and protection under copyright as if they were “literary works”). Why are they thrown together becomes clear once we understand that the expansion of intellectual property rights over medicines, knowledge and culture, and the drive towards international harmonization of legal regulation and imposition of strict IPRs on less developed parts of the world are a telltale example of how expanding circuits of property entitlements, commodification and legal regulation serve to establish markets first as a mechanism of dispossession and discipline, and only later as an economic mechanism. This strategy of prospecting and its disciplining effects become clear when we look at the example of proprietary software. There the piracy – as one of the primary targets of global IPR policing – has been tolerated by copyright holders as a strategy for them to establish de facto monopolies in operating systems, standards and applications across the globe. At the same time, stringent regulation has been pushed for, including in those countries where the weak to the inexistent purchasing power of local markets does not justify the need for regulation and expansion. This has helped establish forms of global market concentration that help them make a killing in profits where and when their products can be monetized. To anyone coming from the Balkans, this will be a familiar experience.

These new enclosures, operated from the capitalist centres across the global space and exploiting the differences in the economic power between countries and social strata, exhibit a double, complementary character that Midnight Notes Collective had written about in The New Enclosures already in 1990.5 The exclusion from the means of production and the creation of new property relations on the periphery is always complimentary with the commodification and marketization targeting the working class in the centre. This double character can be viewed as a structural feature of global capitalism and its capacity to defeat class struggles in one location by reconfiguring its operations across the globe.

As already said in the beginning, and this requires reiterating, in these parallel circuits of coercive accumulation and commodification in the domains as various as software production, science publishing, production of medicines or food, the wholesale character of international regulation of intellectual property rights meant that the emerging debate over the protection of copyrightable works in the digital domain provided a pretext or an occasion to solidify also the protections over material resources needed for subsistence and the exclusion of broad parts of the world from the advances in knowledge, technology, medicine and so on. Because the international IPR treaties cut deeply into the issues of livelihoods of populations and of competition between national economies in the global marketplace, most of whom are in the position of IPR dependency, they have mobilized primarily popular leftist governments of the global south, but also scientists, experts and activists working on issues of access to food, medicine, knowledge and culture to resist these treaties. And this is a conflict that is still ongoing, as we have seen recently with the efforts of the most advanced capitalist economies to avoid multilateral forums such as WTO and WIPO, where their deals have failed to produce desired outcomes, and impose protections by means of bilateral deals with which they are - unsuccessfully for now - trying to break the alliances that have resisted their enforcement efforts so far.

Relative autonomy of cooperative production within the capitalist world

Let me now return to free software with the question of what would be a relative autonomy of a sphere of cooperative production without exclusive property operating under the continuous conditions of real existing capitalism? Or could it be at all?

It obtains more than ever before that the free software is far from becoming a disruptive force in the development of capitalism and technology. Both because its model has become seamlessly integrated into the business models of large capitalist enterprises and because the development of information technology has made the idea of software as a packaged and reproduced good protected by copyright less relevant.

Yet still, when considered in the historical context of its emergence, it can provide us with some understanding of what an attempt at designing a project of autonomy in the capitalist world might be and understanding where the free software as a project of creating autonomy is failing. If we turn to Richard Stallman’s own account of the emergence of GNU project in the early 1980s – and ignore his political and ethical justification of software as free speech and duty towards one’s neighbour – we are met with a story that is precisely an account of primitive accumulation by separation of workers from their means of production. In that period the IT companies have started to understand that the software could be commodified as well and sold as a separate product from the hardware it was previously shipped with for free. But in order to achieve that, the code had to be closed off and the software programmers working collaboratively on the code, most of whom worked at research labs and academic institutions, excluded from access. By starting the GNU project and drafting the GNU General Public License, a legal document that uses the copyright regulation in order to turn it against its purpose of creating the exclusive property entitlements, Stallman had designed a process that was aimed at preventing expropriation and commodification - instead of maximizing the use value, creating cooperative access to the means of production and allowing members of the society to have control over the software running many of the contemporary social processes. Where free software has obviously failed, it is in the clash with the capacity of market forces to transform and integrate adverse projects, and more importantly in the failure to account for the subsistence of programmers developing software - to advocate free software as a public good and to push for a broader scope of tangible and intangible to be produced in common.

There are significant limitations to decommodified spheres of production in a capitalist system. Given the amenability of commons-based peer production to capitalist valorization process, the fact that they can easily be integrated as positive externalities, complements or free inputs into the commodified production process, their anti-systemic, disruptive and transformative potential remains limited. However, in a capitalist society, they still achieve a level of independence from money and effectively constitute an autonomous sphere of collective production. In order for these forms of cooperative production to survive, we need to find a way to embed and grow them in a broader system of cooperative production and as a complement to public services instead of surrendering them to free-riding markets.

As stated earlier, the commanding heights of contemporary capitalism hinge on the forms of monopoly created by intellectual property. It is one of the prime generators of inequality and exclusion that are driving forward the laws of motion of capitalist expansion and accumulation. The unhinging of the capitalist system depends on understanding the power over the economy and democracy exerted by these agents of monopoly capital. The forceful push towards expansion and implementation of strict protections by the US and other advanced world economies, where these agents rank among the largest of companies with inordinate lobbying and financing power over the regulator and the politics,6 indicates a point where activists in the dependent countries such as countries of the Balkans, where populations stand to lose a lot of their access to advanced knowledge and advanced medicines through the stricter protections, can pressure their governments to form alliances with other such countries and resist the harmonization of intellectual property rights and fight for greater exceptions for their population. For these countries, this is an issue that links directly to their economic dependence and arrested development. Furthermore, the activists have to push their governments to advocate that the intellectual property rights be internationally broken down and dealt with separately, as cultural works or designer products involve very different socio-economic aspects than agricultural products or medicines.

Lastly, we have to develop the broadest most practices of licit and sometimes illicit commoning that create the autonomy from the monetary economy, maximize the use value of intellectual goods, overcome the inequalities of economic barriers and push the contradictions of the system based on intellectual property rights to their limits. For as long as the unhinging of capitalism is not complete.

Notes


  1. Oekonux, http://oekonux.de/einfuehrung/index.html.

  2. Sabine Nuss, Michael Heinrich: “Warum Freie Software dem Kapitalismus nicht viel anhaben kann - aber vielleicht trotzdem etwas mit Kommunismus zu tun hat”, predavanje na prvoj Oekonux konferenciji u Dortmundu 2001., http://wbk.in-berlin.de/wp_nuss/wp-content/uploads/2006/10/oekonux.htm

  3. http://www.yale.edu/yalelj/112/BenklerWEB.pdf

  4. Ibid, p. 8.

  5. Midnight Notes Collective, The New Enclosures, 1990. http://www.midnightnotes.org/newenclos.html.

  6. For an unnerving account of concentration in telecommunication, media and internet industry in the US, and the political clout those oligopolies has amassed over the political process in the US, see Robert W. McChesney, Digital Disconnect: How Capitalism is Turning the Internet Against Democracy, The New Press, 2013.

Čemu nas uči pandemija koronavirusa?

Izvorno objavljeno na portalu H-alter. Intervju vodila Ivana Perić.

Moto tematskog segmenta Silabusa Piratske skrbi o pandemiji koronavirusa: “Ublažiti krivulju, pojačati skrb”
Moto tematskog segmenta Silabusa Piratske skrbi o pandemiji koronavirusa: “Ublažiti krivulju, pojačati skrb”

Možete li nam prvo reći nešto o piratskoj skrbi? Koja su načela piratske skrbi, zašto je važno djelovati (i) na taj način?

Piratska skrb zajednički je nazivnik za prakse kolektivnog organiziranja skrbi, njege i uzajamne pomoći koje se javljaju kao odgovor na različite aspekte institucionalne krize skrbi: privatizaciju i razgradnju socijalne države, politike štednje te kriminalizaciju migracija i solidarnosti. Primjera je mnogo: od grčkih solidarnih klinika koje osiguravaju medicinsku pomoć i lijekove ljudima bez zdravstvenog osiguranja, organizacija koje pomažu izbjeglicama i migrantima na Balkanu i Mediteranu kao što su Are You Serious! i Sea-Watch, preko pomoći u ostvarivanju reproduktivnih prava kakvu pruža inicijativa Women on Waves na brodu koji zaustavljaju u međunarodnim vodama pred zemljama u kojima je zabranjen prekid trudnoće, pomoći zaduženim stanarima da zadrže svoj dom kao što to čini Združena akcija Krov nad glavom i La PAH, pa sve do praksi piratskih biblioteka poput Memory of the World koje svima u svijetu omogućuju jednaku dostupnost najnovije znanosti. Te prakse nisu humanitarizam nego, kao što je to istaknula Sea-Watchova kapetanica Pia Klemp, prakse solidarnosti koje djeluju temeljem načela da svi imaju pravo na prava i pravo na skrb koje nam omogućuje da živimo i živimo dobro. Upravo jer polaze od bezuvjetnog zahtjeva za održanjem tih prava te su prakse često u otvorenom neposluhu spram zakona, uredbi i mjera koja ih ograničavaju.

Tko je, zajedno s vama, pokrenuo stvar u okviru ovog projekta i kako je uopće sve započelo?

Kolege Valeria Graziano, Marcell Mars i ja pokrenuli smo pod tim nazivom niz aktivnosti kako bismo povezivali te prakse i omogućili drugima da kolektivno uče iz njih. Stoga smo s različitim inicijativama i akterima piratske skrbi započeli kolaborativni silabus koji razvijamo u okviru programa EPK Rijeka Dopolavoro pod vodstvom Drugog mora i okviru izložbe “…o kruhu, vinu, kolima, sigurnosti i miru” u bečkom Kunsthalleu. Za sada silabus uključuje prijedloge učenja na teme kriminalizacije migracija i solidarnosti, zajedničke organizacije rada skrbi i brige o djeci, borbî za pravo na stan, uzajamne psihosocijalne pomoći, transhakfeminizma, hormonskog zagađenja u okolišu, rodne ravnopravnosti u tehnološkim krugovima, sigurnosti zajednice protiv rasističkog postupanja policije i digitalnog piratstva. U pisanju ovih tematskih cjelina sudjelovali su Emina Bužinkić, Maddalena Fragnito, Ana Vilenica, Iva Marčetić, kolektiv Power Makes Us Sick, Laura Benítez Valero, Mary Maggic, Zoe Romano, Ivory Tuesday i Rasmus Fleischer. Uskoro planiramo pridodati i nove teme i sesije, primjerice o spašavanju izbjeglica na moru, pravima sezonskih radnika i reproduktivnim pravima. Postojeće i buduće teme možete naći na web adresi syllabus.pirate.care.

Nova tematska cjelina silabusa Piratske skrbi vođena je pitanjem - što učimo od/zbog koronavirusa. Zašto moto i poklič „ublažimo krivulju” (flatten the curve) nije dovoljan? Kakav nam vodeći princip sada treba?

S izbijanjem pandemije SARS-CoV-2 virusa zemlje postupno uvode mjere sprječavanja širenja zaraze, koje uključuju rad od doma, kućnu izolaciju i obustavljanje neesencijalnih sfera ekonomije. U toj situaciji, međutim, pokazalo se da rad skrbi (točnije rad društvene reprodukcije, ali da ne kompliciramo stručnim pojmovima), bio on u kućanstvu ili organiziran izvan kućanstva, dakle rad majki, baka i kćeri, kao i rad medicinskih sestara, njegovateljica u staračkim domovima, čistačica, blagajnica, učiteljica, kuharica naprosto ne može stati. Isto kao što ne može stati ni rad vozača, dostavljača i poljoprivrednika. Zbog toga, uz liječnike, te su radnice i radnici, kao i njihovi bližnji, trenutno najizloženiji zarazi. A sve su to oblici rada koje postojeći ekonomski sustav tretira kao sekundarne u odnosu industrijski, visokotehnološki, turistički ili financijski sektor. Rad skrbi je sustavno podcijenjen. Često je slabo plaćen i odvija se pod netipičnim uvjetima zaposlenja. Uglavnom je rezerviran za žene i migrantsku radnu snagu. No, još češće je kućanski i neplaćen. Prema Neđunarodnoj organizaciji rada kad bi se neplaćeni ženski rad pokušao preračunati u monetarnu vrijednost njegov ukupni doprinos svjetskoj ekonomiji bi bio 11 bilijuna dolara na godišnjoj razini, dakle triput više od doprinosa tehnološkog sektora.

Sada, dakle, postaje jasno da je kapacitet skrbi presudan faktor?

Tako je. Ako se zaraza naglo širi, onih 20% bolesnika koji trebaju intenzivnije liječenje i onih 5% koji trebaju kisik i respiratore zauzet će sve kapacitete i time im bolnice više neće moći pružiti nužnu skrb, čime izgledi za preživljavanje tih 5% drastično padaju ispod 50%. Istodobno, jednom kad kapacitet bude dosegnut, kao što je trenutno slučaj u Italiji, Španjolskoj i u nekim regijama drugih zemalja, onda bolnice više ne mogu pružiti pomoć ni bolesnicima s akutnim ili kroničnim stanjima koji nisu zaraženi a zahtijevaju hitnu pažnju. Stoga je potrebno ublažiti krivulju porasta slučajâ oboljenja. Ta krivulja ne smije prijeći ravnu liniju kapaciteta sustava zdravstvene skrbi.

Međutim, i svi oni koji moraju ostati u kućnoj izolaciji zbog toga što spadaju u rizične skupine prema starosti ili kroničnim oboljenjima ovise o skrbi drugih da im donesu hranu, lijekove, iznesu smeće, prošetaju psa ili ih njeguju. I tu uskaču inicijative solidarnosti. Pomažu i tamo gdje nema institucionalnih oblika skrbi ili njihovi kapaciteti nisu dostatni: da pomognu starijima, osobama s invaliditetom ili kronično bolesnima. Ili pak beskućnicima, izbjeglicama i zatvorenicima kojima je sustavno uskraćena takva pomoć. Ili podrškom ljudima u izolaciji koji se suočavaju s povećanjem tenzija i nasilja u obitelji. Ili pak onima koji nemaju stalno zaposlenje i ostali su bez izvora prihoda da organiziraju sustave uzajamne pomoći, a onima koji moraju raditi da se sindikalno organiziraju. Dakle, svi ti aspekti zahtijevaju – ne samo u trenutnim uvjetima pandemije, nego i inače – povećanje kapaciteta, davanje većeg značaja i intenzivnije uključivanje svih, pogotovo muškaraca, u različite potrebe skrbi u našim društvima. To je smisao drugog dijela našeg mota.

Pratite u silabusu i reorganizaciju svakodnevice, način na koji se ljudi uključuju i pomažu u ovom trenutku…

Mi trenutno tematskim fokusom u našem silabusu koji se zove “Ublažimo krivulju, širimo skrb: Što možemo naučiti od pandemije Covid-19 virusom” pratimo kako se organizira i politički artikulira solidarnost i uzajamna pomoć kao odgovor na povećanu potrebu koja je postala evidentna s pandemijom. Događa se potpuna reorganizacija svakodnevice u kojoj ljudi brinu o dobrobiti drugih i pomažu im. Odjednom je svima postalo jasno u kojoj mjeri fizički i psihički ovisimo o sustavima skrbi i brizi drugih. Ono za što se mi zalažemo je da ta reorganizacija ne završi u trenutku kad pandemija prođe, nego da iz sadašnje situacije gradimo drugačije odnose u društvu.

Izbijanje koronavirusa ukazalo je na slabosti zdravstvenih sustava diljem svijeta. Španjolska je preko noći nacionalizirala sve privatne bolnice, u Italiji se više od 10 tisuća studenata_ica medicine moralo uključiti u rad zbog manjka medicinskog osoblja, itd. Je li ova kriza i prilika za inzistiranje na boljem, javnom, univerzalnom zdravstvenom osiguranju?

Nisam stručnjak za javno zdravstvo pa ne mogu mjerodavno komentirati. Gledano okom zainteresiranog promatrača, ova kriza je izvanrednih razmjera i nije racionalno planirati neke ograničene resurse prema takvim izvanrednim. Širenje zaraze u pojedinim zemljama i regijama vrlo je kontingentno, jedna ili više situacija masovnog zaražavanja (tzv. super-spreader event) može iznenada rezultirati ogromnim brojem zaraženih i za desetak dana dovesti zdravstveni sustav na rub kapaciteta. No, u svakom slučaju je dobro imati dobro organiziranu i međunarodno povezanu epidemiologiju i što veći osnovni kapacitet zdravstvene skrbi. Iako se ovakvi kompleksni i kontingentni događaji ne mogu tumačiti iz izdvojenih činjenica, postoje značajne razlike između zemalja u kapacitetu zdravstvene skrbi koji sigurno pak ima ponajveći utjecaj na smrtnost. Njemačka daleko najviše kreveta u intenzivnoj njezi i najviše resursa za testiranje u Europskoj uniji. Italija je pak pod pritiskom Trojke posljednjih godina smanjila javna izdavanja na zdravstvo za 37 milijardi Eura, broj bolnica za 15%, a bolničkih kreveta za 70.000.

Usput, pandemijskom širenju u velikoj mjeri je pogodovao izostanak političke koordinacije na međunarodnoj razini i sporost u donošenju mjera prevencije. Američki predsjednik Trump nije nazvao kineskog predsjednika Xija kad je izbila epidemija u Hubeiju, a članice Europske unije ne dijele resurse prema mehanizmima koje su same uspostavile. Štoviše, mnoge vlade u hipermobilnim bogatim zemljama olako su reagirale na prijetnju pandemije i unatoč upzorenjima Svjetske zdravstene organizacije i vlastitih stručnih službi nisu krenule u pravovremene pripreme i mjere. U takvoj sebičnoj i kontraproduktivnoj reakciji konzekvence po siromašne zdravstvene sustave, kao i na populacije koje su pogođene siromaštvom, mogle bi biti pogubne. Iako postoji nada da bi se zaraznost koronavirusa mogla usporiti s toplijim temperaturama, valja podsjetiti da je 60% umrlih od španjolske gripe umrlo u istočnoj Indiji u kojoj su Britanci prethodno stvorili uvjete masovne gladi.

Kako doskočiti ovoj situaciji unutar postojećih zdravstvenih sektora i kapaciteta?

Izvanrednost situacije iziskuje da se svi bolnički kapaciteti, što uključuje i privatne, stave pod javno upravljanje jer se time em povećava ukupni kapacitet em sprječava da u trenutku kad ukupni kapacitet bude zauzet liječenjem oboljelih od koronavirus neki mogu platiti za zdravstvenu uslugu koju drugi je ne mogu dobiti.

Općenito, zdravstveni sustavi su narušeni općenitim rastom troškova zdravstvene skrbi, politikama štednje, privatizacijom zdravstvenog osiguranja i ekonomskim razdvajanjem dostupnosti usluga i lošim upravljanjem. Istodobno nedovoljno se ulaže u epidemiologiju i istraživanje novih patogena, a velike farmaceutske korporacije nalaze daleko više ekonomskog rezona u proizvodnji konkurentskih lijekova za impotenciju od razvoja cijepivâ koja bi mogla spasiti milijune života. Daljnja privatizacija usluga i uvođenje presonaliziranog liječenja koje omogućuju nove tehnologije vjerojatno će drastično povećati sada već značajne nejednakosti u kvaliteti zdravstvene skrbi i posljedično u očekivanom životnom vijeku različitih društvnenih skupina. U silabusu navodimo podatak da je razlika u očekivanom životnom vijeku najbogatije i najsiromašnije djece u Velikoj Britaniji danas 18 godina. Gledano iz perspektive društvene pravednosti, zdravstveno osiguranje mora biti univerzalno, ali i nitko ne bi trebao moći kupiti bolju zdravstvenu uslugu. Općenito, institucionalno uređenje društva ne bi smjelo povećavati nejednakosti koje donose kontingencije života – kao što su okolnosti rođenja, bolesti ili mjesta – već ih smanjivati. To se također odnosi i na druge aspekte života, poput ishrane, stanovanja, obrazovanja i skrbi. Svi oni moraju biti organizirani prema potrebi, a ne kupovnoj sposobnosti.

Kako se spominje u silabusu, u posljednja četiri desetljeća došlo je do dvostrukog i trostrukog porasta zoonotskih skokova virusa sa životinja na ljude. Koji su razlozi za tako veliki porast?

Prema uglednoj istraživačkoj organizaciji EcoHealth Alliance posljednja četiri desetljeća preskoci zaraza s divljih i domaćih životinja na čovjeka porasli su dva do tri puta. Glavni uzroci su sve veće zadiranje ekonomskih aktivnosti kao što su krčenje šuma i industrijske poljoprivrede u prirodna staništa. Stoka za ljudsku ishranu uzgaja se sve više u zonama doticaja s prirodnim staništima i divljim vrstama. Virusi i bakterije prelaze s divljih vrsta na stoku, a onda u uvjetima intenzivne stočne proizvodnje naglo se šire i mutiraju te prelaze na ljude. To su bili vektori ptičje i svinjske gripe. Primjerice, zbog trenutne epidemije svinjske gripe, koja nije opasna po ljude, Kina će morati pobiti četvrt svjetske populacije svinja iliti 200 milijuna svinja. Zanemarimo li neprihvatljivost patnje tolikog broja visokosvjesnih bića, ovakvi pomori dovode do značajne nestašice mesnog proteina i pribjegavanju korištenja mesa od divljih vrsta, čiji je izlov danas, čak i kada je nezakonit, pogonjen i organiziran tržišnim mehanizmima industrijske proizvodnje hrane. Krčenje u cilju širenja plantaža i farmi pak istiskuje stanovnike prašuma dublje u prirodna staništa i intenzivniji doticaj s divljim vrstama. Zaraza Ebole došla je tim vektorom. Neoliberalni programi strukturne prilagodbe ekonomija u razvoju uvelike doprinose takvim situacijama. Za SARS-CoV-2 za sada ne znamo izvjesno kako je točno došlo do prijenosa sa šišmiša, tih važnih nositelja stabilnosti ekosistema koji kao jedini leteći sisavci pate od sličnih patogena kao ostatak sisavac, na čovjeka – no, izgleda preko ljuskavaca.

I klimatske promjene i sve toplija klima čine svijet pogodnijim za viruse i bakterije. Važan je i način na koji se odnosimo prema posljednjim divljim prostorima našeg planeta. Možemo li reći nešto više o tome, zašto je to važno?

Ljudska aktivnost, uglavnom pogonjena mehanizmima kapitalističke akumulacije, u značajnoj mjeri je izmijenila i destabilizirala 75% kopnenih i 66% morskih ekosistema na planeti. Razaranje ekosistema imat će podjednako katastrofalne posljedice po ljudska društva kao i klimatska kriza. Promjena upotrebe tla, krčenje šuma i poljoprivredne aktivnosti reduciraju kompleksnost prirodnih sustava i njihovu raznolikost što doprinosi smanjivanju unutarnje otpornosti tih ekosistema na širenje epidemija. Tri tipa aktivnosti doprinose su oko 25% emisija stakleničkih plinova. Istodobno, globalno zagrijavanje destabilizira staništa i prirodne vrste stavlja pod dodatni pritisak prilagodbe, migracije ili izumiranja. Topljenje permafrosta moglo bi izazvati buđene zaleđenih patogena. A promjena topline i vlage mogla bi i izmijeniti kako se patogeni šire.

Važno je razumjeti da su stabilnost i kompleksnost prirodnih staništa i zdravlje prirodnih vrsta, koji su narušeno ljudskom aktivnošću, u sistemskoj povezanosti s ljudskim zdravljem. Takvo povezano viđenje zdravlja ljudi, ostalih životinjskih vrsta i stabilnosti ekosistema moguće je analizirati kroz koncepciju “objedinjenog zdravlja” (en. OneHealth) kakvu promovira i Svjetska zdravstvena organizacija. Da bismo smanjili rizik ovakvih zoonotskih preskoka virusa, zaraza i karantena u budućnosti morat ćemo iz temelja i brzo mijenjati kapitalističke ekonomske procese i podrediti ih ciljevima društvene pravednosti i regeneracije ekosistemâ. To uključuje i re-organizaciju proizvodnje hrane i načina ishrane, prije svega drastično smanjivanje uzgoja stoke i stočne hrane za njenu ishranu. Pravičan život za sve i stabilnost ekosistema ne moraju biti igra nultog zbroja gdje društva moraju uvijek nešto žrtvovati da bi prepustili prostor prirodna staništa, postoji niz načina kako možemo istodobno poboljšati ljudsko blagostanje i stabilnost ekosistema.

Vidite li u svemu ovome priliku da zažive transformativne prakse koje će utjecati na našu kolektivnu budućnost nakon ove pandemije?

S ovom pandemijom sve ono što su nam proteklih desetljeća govorili ekonomski stručnjaci, međunarodne institucije i vlade – da ekonomska stabilnost ima primat nad društvenom stabilnošću – evidentno odjednom više ne vrijedi. Države su preuzele upravljanje ekonomijom, više nema ograničenje javne potrošnje, fiskalni mehanizmi je postali ključni za koordinaciju i planiranje, privatnim poduzećima se nalaže što imaju proizvoditi za društvene potrebe. Opraštaju se stanarine i rate kredita. Konzervativne vlade razmatraju zajamčeni temeljni dohodak. Ljudi na svakom koraku intenzivno komuniciraju, organiziraju uzajamnu pomoć i brinu jedni od drugima. Dok je dobar dio ekonomske aktivnosti obustavljen, javni zdravstveni sustav, javno financirana znanost, javna stanogradnja, proizvodnja prema društvenim potrebama i fiskalno planiranje pokazale su se osnovama stabilnosti. Neoliberalna bajanja o primatu tržišta odjednom su neduhovita šala. Tijekom i nakon ove krize svijet će se naći u dubokoj ekonomskoj recesiji. Sve ove mjere koordinacije i planiranja morat će se nastaviti. Neoliberalna bajanja ostat će neduhovita šala.

Pitanje je hoćemo li u ovom momentu sjetiti se naravoučenja neoliberalâ da ne valja propustiti krizu da se nametnu alternative postojećim politikama. Trenutna kriza demonstrirala je na bolan način da je kapitalistička ekonomija ograničena društvom i podređena njegovim potrebama. Nadolazeća ekološka kriza pokazat će da je društvo podređeno stabilnosti planetarnog ekosistema. Iz terenutne krize saznali smo i da imamo puno šire socio-ekonomske instrumente društvenog upravljanja da se uhvatimo u koštac s velikim krizama no što nam to dopušta svijet organiziran oko primata tržišne ekonomije. Vremenski okviri da promijenimo društvo prema modelu u kojem primat imaju rad skrbi i ekološka održivost srećom se, kao u ovoj pandemiji, ne broje danima i tjednima nego godinama i desetljećima. Međutim, artikulacija alternativnih zahtjeva i politike i političko organiziranje tih zahtjeva i politika mora započeti sada, polazeći od ovog stanja. Vlade trenutno vode ekonomiju i treba spriječiti da je prepuste silama tržišta. Stare politike će u odgovoru na krizu ići na dokidanje stečenih radnih i socijalnih prava i tu moramo početi razgrađivati ekonomicistički common sense. Naše dokumentiranje praksi solidarnosti u Silabusu piratske skrbi skroman su doprinos tome.

"Breaking the Camel's Back: When an Earthquake and a Pandemic Converge"

Originally published on Facebook and on the portal LeftEast.

Image taken on March 22nd, around 6:45am, in Zagreb.
Image taken on March 22nd, around 6:45am, in Zagreb.

Same image, next day.

It’s 6.30 in the morning.

I’ve been tossing and turning for the last two hours. My mind is anticipating an earthquake, making sense of that sudden irruption from the night before. I saw many of my friends last night saying that they fear to fall asleep. Ivana did too.

So, I continue writing where I left off last night, ruminating on some thoughts from the previous days. To make sense of it. Of both the earthquake and the pandemic.


Yesterday’s day in Zagreb started with a major earthquake jolting us in the wee hours out of our beds. Lots of rubble in the historical part of Zagreb, dozens of buildings made structurally unsound, possibly hundreds of people left without a home.

The scene at 6.30 in the morning outside of my building was just surreal: waiting it out as aftershocks kept coming, people were abiding by the advised distance, standing meters apart. Each person isolated for themselves, freezing as the northern wind was turning the morning mist into faint snow. Everybody desiring closeness and warmth where none was allowed. Neither to enter back into the building to isolate nor to come closer to huddle together. Surreal. By the end of the day, the damage from the earthquake turned out to be limited, not many people got hurt, some were left without a roof, some friends too. Plenty of chaos for many people, possibly some super-spreading moments. At least, hopefully, we saw the last of the big tectonic activity.

However, amid the total lockdown due to the Coronavirus, this was the straw that broke the camel’s back. For weeks now we have been living day by day awaiting consequences of our collective isolation that will only have concretised – numbered in cases and deaths – two weeks later. Those “two weeks later” are an abstraction imposed on the concrete time that we are now living day by day. And yesterday, suddenly there was an irruption of reality. An earthquake that jolts you out of bed, out of that abstract time of a delayed threat into an immediacy of an existential threat – and breaks the camel’s back. You are brought to the brink of tears. And that feeling of vulnerability has persisted throughout the day. It will take a couple of nights for the apprehension of a next jolt to wear off.

It’s a minor trauma, and it will take some nights to wear off. I’m sure that you all, where ever you are amid this pandemic, are feeling this brink approaching, but there just might be no irruption of an earthquake to bring you across that bring. Hopefully, that remains so.


So, how to make sense of it? Of both the earthquake and the pandemic.

First, a word on safety. Safety is primarily social and structural, yet tends to be perceived as individual and evental. Contingencies such as viruses, earthquakes, floods or storms we cannot prevent. Yet once they irrupt, it makes all the difference in the world if we have a robust public health response system, solidly built housing and functioning levees. If we have those, the likelihood of people dying is far lower. It’s still a possibility, as there’s no way to preclude the contingency of someone being stricken to death. Ultimately, dying is a part of our being in the world. However, the social and structural are paramount in how many will get stricken.

Take, for instance, a storm. During the recent storm Ciara in the UK, my mum, seeing the reports, rushed to call me to make sure I’m safe. That left me wondering why are there floods in the UK that take people’s lives over and over again – and why is that such a story over and over again. It turned out Ciara was much stronger elsewhere in Europe, but there it didn’t seem to cause so much panic and suffering. The reason why this produces such a panic in the UK is the underfunding of safety in its social and structural aspects. People are left to cope on their own.

As we well know, catastrophes do not merely befall people. Their consequences are produced by social action and neglect. People will probably always die in large catastrophes. But the relevant question is how many. Yet the British tabloids always make a big story out of the individual and evental, and never out of the social and structural. Headlines never feature the question why is this happening over and over again. No need to spell it out why is it in their interest to frame that so. If you don’t have a robust public health response system, solidly built housing and functioning levees, you are left with little other option to be safe than obsessively demanding more police or queuing up to buy that gun.

Second, a word on science. If anything, in this double epidemic and seismic crisis, where nature is so overpoweringly encroaching on society, the processes of science have proven to be incomparably more apt than political institutional structures - competent at helping the society facing up to the uncertainty and the strategies that follow from uncertainty. Living in a complex world entails uncertainty. Acting on that uncertainty weighs things differently than what we were taught in the neoliberal playbook, where safety comes primarily from the stability of the markets. There are many stabilities that markets assume yet are undermining.

Third, a word on politics. Everything in this extraordinary moment seems abstract, and it awaits an irruption of reality. Everything is up in the air. Governments are breaking the bank, deficit spending limits are left in the dust, companies are commandeered to produce to social needs. The rent is forgiven, the mortgage payments too. Conservatives ministers are seriously considering universal basic income for all. Solidarity and mutual care abound. The neoliberal playbook is practically torn to shreds. While the economic activity is more-or-less suspended, it is public healthcare, publicly built and subsidised housing, publicly supported science, production to social needs and fiscal planning that societies are left with to manage uncertainty. The world will come out of this pandemic in a deep recession. We fear the economic outfall, we fear that that will be the irruption, yet these instruments will still be there to bring us out of that uncertainty. The neoliberal playbook is practically torn to shreds, and it’s down to us to make it so.

Thus, we have to organise and politicise. If anything, the current crisis has demonstrated that the capitalist economy, despite all its hubris over the last couple of decades, is embedded and subordinate to society and not vice-versa. The next crisis will, there’s no doubt about it, demonstrate that the society is embedded and subordinate to nature and not vice-versa. We now know that we have a much larger latitude of socio-economic instruments to address the planetary environmental crisis than we were told we do because of the primacy of the markets. The time-scale to navigate the uncertainty of that crisis will not be measured in weeks but years and decades. In fact, by acting on the planetary environmental crisis, we will lower the incidence of virus spillovers from wild species to livestock to humans, we will prevent the frequency of epidemics, lockdowns and isolations. We will make possible an environmentally livable future.

Disability, Discrimination and Desire not to Be

A reflection in response to the harrowing video of Quaden Bayles, a nine year old aboriginal boy with achondroplasia dwarfism, who has been repeatedly subject to bullying at school and wants to kill himself.

A photo of me at the age of 7 or 8, I have a congenital condition similar to Quaden’s.
A photo of me at the age of 7 or 8, I have a congenital condition similar to Quaden’s.

It’s pseudo achondroplasia dwarfism in my case. I can’t recall ever being bullied in school on account of my dwarfism (or for any other reason). I always had one or more designate classmates to help me out, classes were organised in accessible classrooms, and schools did their best to accommodate my impairments in many different ways, ways that in some respects seem unthinkable today – most radically the socialist social and disability security system provided dedicated private transport to take me to school and back (luxury communism, eh?). A lot was done to socialise my condition both institutionally and among my peers.

However, with all the extraordinary support and accommodations, I still could not avoid feeling different. In many activities kids were expected to be agile to fulfil this or that expectation, to accomplish this and that, to venture into this or that, to discover this or that. Kids would notice the difference and ask their parents who would be too embarrassed to explain. More generally teachers and parents did not address and affirm differences across a whole range of (in)abilities, particularities and backgrounds that kids come with – in a way that would explain to kids that we are all different in more than one way and that differences make us singular beings that we are. All these factors converged to suggest that only some kids are different. As a kid – and you might not be outright disabled but only not able enough – you learn to internalise that suggestion very quickly, so much so that you come to resent your own difference, pitty yourself, wish you were not what you are and, as in the case of Quaden Bayles, wish yourself not be.

Paradoxically, you learn to reproduce that very mechanism by othering others who are different in this or that way. As a disabled kid you start not only to resent your disability but see other kids’ differences as worthy of othering and avoidance. A discriminated person is not necessarily an ally of another discriminated person. The failure to address differences can play itself out in consequential ways. For instance, I was always told that what matters is the brains and not the legs, a compensatory argument that negates not only emobodied aspects of existence but also legitimates school’s bias against those who struggle with learning. In the context of my school, this more often than not included Roma kids. A chain of silences thus reproduces exclusions that define the lives of kids going forward.

The internalised feeling of inadequacy only grew stronger as I returned from the USSR less mobile as a consequence of series of surgeries and adolescence kicked in with its different patterns of socialisation. These patterns were no longer centered at home nor at school, neither at play nor at learning, and thus as the registers of social experience of my peers expanded, I could only think of my social world as increasingly limited. I transformed this inability to access a big part of the social world of my peers, including romantic relationships and sexuality, into a sense of my own abjecthood. In retrospect, almost the whole decade from when I was 11 to when I was around 20 is a decade I’d rather not return to. Obviously many adolescents struggle to find their bearings, but disability can easily add a sense of inescapable stigma. I would only emerge from this difficult period when I started to socialise more at the university. Now, as I have entered my middle age, I no longer feel inadequate or abject, just different. Limited mobility and built environment are always there as a reminder. However, my own self is largely an effect of my actions and the world of interdependencies I shape through my actions. I feel supported just as I try to make other people feel supported. I own the good and the bad aspects of my life. That has taken another 20-odd years.

Yet in this life that has turned out not to be that different from the lives of my able-bodied peers, I had an immense fortune to avoid disablement through the labour market. The fact that wage labour is central to securing subsistence and welfare in our societies, and that ability plays a central regulatory role in the generalised system of competition in the labour market, makes the lives of disabled people truly abject. Across the EU roughly only half of the working-age disabled population is active in the labour market and only half of that population seeking employment gets a job. In semi-peripheral economies such as Croatia far less seek employment and only one-fifth of those get a job. Employers frequently prefer to pay a fine than to take a subsidy to accommodate a disabled worker. As a disabled worker, on average, you’re consigned to work in auxiliary jobs, in the informal economy or in the most exploitative conditions, subjecting yourself to abuse as your mobility in the labour market is extremely limited. Otherwise you become dependent, provided you have carers or institutions to depend on. What othering and bullying do in the early development, the limitations that you face in your adult life through the labour market and an inadequate care system make permanent. The sympathy that is extended to a kid is no longer there once you become adult and grow old.

To cut a long story short, two things that would make the lives of disabled people socially dignified: institutions have to transform how people who make them narrate and socialise differences from an early age on, and societies have to get rid of the labour market as a primary form of social integration altogether.

The Legacy of Corbynism, from a Croatian Perspective

Labour’s campaign webpage

LeftEast has asked leftists from Bulgaria, Croatia, Macedonia, Romania and Israel to reflect on the electoral defeat of the UK Labour party, the lessons of Corbynism as a broader political project, and the way forward. This is my response.

Q: What has the Corbyn project meant – as a model, an inspiration, or otherwise – to you and people in the milieu(x) in which you organise?

My political milieu is largely defined by anti-enclosures struggles and a group of progressive and radical left political initiatives in Croatia, which have emerged out of the university occupations and Right to the City movement and have recently started to contest elections. The attraction of the Corbyn project for that milieu would be primarily in the attempt to bootstrap a transformative political project built on a mass political mobilisation under the historical conditions of a crumbling organised labour movement. This has particular relevance in the context of deindustrialised economies where the shift from manufacture to the service sector implies a fragmentation and casualisation of the working class. The service sector is largely characterised by smaller workplaces, self-employment, workfare and low productivity gains, creating patterns of stagnancy and underemployment in many industries, where profits can be gained only by making workers compete over substandard wages. The results is growing inequality and dim prospects for entrants into the labour market. Although Croatia’s political system is very different from the UK, with nationalism much more of a factor of ideological cohesion, the trajectory of post-industrial fragmentation and the problem of where to start organising a universal emancipatory project were highly relatable to us. The programme of democratic socialism is a test if this strategy could be more than a defensive one, and in our post-socialist context where the very mention of socialism immediately shifts the debate onto the terrain of the past, it is a test of whether this can be transformed into the necessary debate over the future of overcoming capitalism.

Q: What is your perspective on the recent electoral defeat in the UK? What critical lessons should your milieu, and the left in general, learn from this defeat?

I believe that the electoral strategy cannot be ignored, though it is not a political highway; Labour’s electoral defeat does indicate its limitations. Changing class composition is a paramount question for the feasibility of such a strategy. In the UK this has proven to be a hard nut to crack. Recently I conducted an interview with Unite, UK’s largest trade union, affiliated to the Labour party, which came together out of a merger of industrial trade unions that were once 6 million strong and are now reduced to a mere 1.4 million members. The fraying of these once-Behemoths and the loss of their mobilising power in working-class communities has meant that Labour had to find other strategies of addressing those communities. However, the composition of the British working class is complicated by two additional factors. First, over 9 million foreign-born people live in th the UK, among them 6 million non-citizens, and of these 2.4 million are EU nationals. Second, the privatisation and financialisation of housing through Thatcher’s ‘right to buy’ has aligned parts of the older generation with financial and rentier capitalist interests. Squaring these widely differing material interests over class identity, age and property has proven impossible for Labour. It has overwhelmingly lost the Leave constituencies whom it failed to convince of the feasibility of its programme. In this the voters were not entirely wrong, as remaining in the EU would have likely limited the radical social reforms Labour promised in its manifesto. After all, Corbyn has opposed Britain’s membership in the EU and later treaties since the 1970s, due to the institutional limits they imposed on social transformation. And the track record of the EU in grappling with the social crisis in Greece and the freedom of movement on its borders is nothing but catastrophic.

From an eco-socialist perspective, the defeat of Labour’s Green Industrial Revolution is an enormous setback. Promising sweeping and mutually beneficial actions on both environmental and social fronts, with the promise to attempt to achieve net-zero emissions by 2030, was the most ambitious of Green New Deal-type proposals in any large economy. On this terrain, we could argue that it is too late for mere technological change and that what is needed is system change. The British elections came in the week in which the UNFCCC’s multilateralist framework for international climate action collapsed entirely. There is a slim chance that it might be given a new lease of life in the unlikely case that Bernie Sanders or Elizabeth Warren wins the presidency in the US. But if they loses, achieving a political path to an environmentally livable future while at the same time securing the wellbeing for all in an internationalist setting will likely no longer be even a remote possibility, given the decadal timescale that the world has for radical action. We have to come to terms with the growing possibility that an eco-socialist future will have to be achieved in and against the unfolding environmental barbarism.

Izboriti se za vrijeme slobodno od proizvodnje

Otpor projektu izgradnje naftovoda Dakota Access Pipeline na Standing Rock rezervatu Lakota Oyate i Dakota Oyate naroda

Ovo je intervju koji je sa mnom vodila Petra Ivšić oko tema planetarne ekološke krize, tehnologija, odrasta i održivog društva budućnosti. Intervju je u skraćenoj verziji objavljen 29.11.2019. na portalu Kulturpunkt.hr

KP: Koliko je problem klimatskih promjena uistinu prepoznat u svijetu? Svjedočili smo ove godine masovnim prosvjedima srednjoškolaca za očuvanje klime, u medijima se sve više piše o ekološkim katastrofama, zapadne zemlje sve se više okreću obnovljivim izvorima energije. No, usprkos tome, neke od vodećih ekonomskih sile svijeta(kao što je SAD) povlače se iz međunarodnih sporazuma (Pariški sporazum) o racionalnom, održivom trošenju resursa i dekarbonizaciji? Koji je uzrok ovih kontradiktornosti? I koliko uopće sporazumi kao što je Pariški sporazum mogu biti dostatan „alat“ u borbi protiv klimatskih promjena?

Prema istraživanjima javnog mnijenja većina ljudi u velikom broju zemalja percipira klimatske promjene kao ozbiljnu prijetnju i slažu se s hitnim djelovanjem. Međutim, kao što je Aaron McCright pokazao u nizu istraživanja, ekonomski, rasno i rodno povlašten položaj u industrijskom kapitalističkom sistemu, u kojoj se najčešće zatiče skupina konzervativnih bijelih muškaraca, i materijalni interes za legitimacijom tog sistema pred zahtjevima za radikalnom ekonomskom transformacijom koju iziskuje urgentno djelovanje na ublažavanju klimatskih promjena najsnažnije korelira s poricanjem. Nemali utjecaj na podrivanje znanstvenog konsenzusa i većinske zabirnutosti imaju konstruirane kontroverze koje gura industrija fosilnih goriva, think tankovi koji promiču slobodno poduzetništvo i religijski konzervativine evangelističke skupine s nemalim političkim utjecajem na izbor najmoćnijeg čovjeka na svijetu.

Međutim, postoji dublji problem djelovanja i vizije koji je rezultat činjenice da su industrijska kapitalistička društva izgrađena na pretpostavci jeftine, koncentrirane i prenosive energije u vidu fosilnih goriva. Te karakteristike fosilnih goriva omogućuju procesima akumulacije kapitala da fiksiraju sve veće količine materije i ljudskog rada u tehnološki organiziranu proizvodnju u cilju postizanja konkurencijske prednosti i profita. Kao što je pokazao Andreas Malm u povijesnoj studiji Fosilni kapital, industrijski razvoj mogao je nastaviti smjerom vodenica, ali da smanji strateški prostor organiziranog radništva usmjerio se na fleksibilniji izvor energije u vidu fosilnih goriva, koja su povratno omogućila neprestan i eksponencijalan ekonomski rast.

Kako mi živimo u svijetu koji je ishod tog procesa, svi aspekti modernog života — od proizvodnih procesa, preko različitih vidova transporta i infrastrukture od metala i cementa, do hrane, grijanja i plastike — pretpostavljaju ogromne količine jeftinih fosilnih goriva. Dapače, industrija fosilnih goriva, koju nedvojbeno treba što prije i planski zatvoriti, veliki je izvor poreznih prihoda, jer globalno preko dvije trećine troškova u cijeni goriva čine porezi i prihodi država, a tek trećinu proizvodna cijena i profiti od kojih pak ovise raznorazni mirovinski, stambeni i suvereni fondovi. Ta ovisnost kapitalističke svakodnevice o fosilnim gorivima i fosilnom kapitalu vidljiva je u protestima koji su nedavno izbili u Brazilu, Francuskoj, Čileu i Ekvadoru izazvani povećanjem poreza na goriva, dokidanjem subvencija ili poskupljenjem javnog prijevoza. Povećanja cijena goriva imaju kaskadni učinak na porast cijena osnovnih potrepština, a to nadasve predstavlja teret siromašnoj radničkoj klasi, često istisnutoj u daleka predgrađa i periferiju. Poskupljenje energenata poskupit će odlazak na posao, ali povećat će i pritisak poslodavaca da na nadnici uštede ono što gube na cijeni energenta. Ne čudi stoga da mase koje protestiraju protiv regresivnih poreza na gorivo te mjere prepoznaju kao nastavak neoliberalne redistribucije prema gore koja je od 1990-ih naovamo proizvela zapanjujuću koncentraciju bogatstva u rukama nekolicine.

Nužna je temeljita transformacija globalnog ekonomskog sistema, ali isto tako i promjena obrazaca zadovoljavanja potreba. Moramo se pritom maknuti od metodološkog individualizma koji to prepoznaje kao izbore i životne stilove. Veliki dio ekološkog otiska ugrađen je u infrastrukture, proizvodne i distribucijske procese koje ljudi ni ne susreću ni ne biraju. Upravo stoga je pitanje društvene prilagodbe na ekološku krizu pitanje šire redistribucije tereta i stvaranja drugačije društvene egzistencije, te to pitanje mora imati podjednaki značaj u političkoj strategiji koliko i pitanje kako dekarbonizirati i smanjiti negativni učinak na Zemljine sisteme.

KP: Zadržimo se još malo na odnosu globalnog ekonomskog sistema i klimatskih promjena: koliko je prekomjerno iskorištavanje resursa planeta zemlje povezano s kapitalizmom?

Logika akumulacije kapitala logika je stalnog povećanja ekonomske vrijednosti. Međutim, izgleda da je povećanje ekonosmke vijednosti nužno praćeno sve većom količinom sirovina i energije koji ulaze u stvaranje te ekonomske vrijednosti. Giorgos Kallis i Jason Hickel pokazali su ranije ove godine u članku Is Green Growth Possible? da prema dosadašnjim istraživanjima nema empirijske osnove za vjerovanje da se ekonomski rast na globalnoj razini može razdvojiti u apsolutnim razmjerima od porasta ekstrakcije sirovina i porasta emisija stakleničkih plinova. Samo za primjer, nedavno je Britanski Ured za nacionalnu statistiku objavio da je Britanija, jedna od uspješnih zemlja u prelasku na niskougljičnu ekonomiju, u svega četvrt stoljeća od 1992.-2007., primarno kroz preseljenje proizvodnje u inozemstvo, povećala uvoz emisija s 1.7 na 5.1 tona po stanovniku. Dematerijalizacija proizvodnje u financijama, inženjerstvu, kreativnim industrijama, uslugama i različitim sektorima društvene reprodukcije, i dalje pretpostavlja intenzivno materijalnu proizvodnju, distribuciju i infrastrukturu u drugim sektorima drugdje u svijetu. Stoga, osim kao popratna posljedica ekonomskih kriza, negativni ekološki učinci ekonomskog rasta se ne smanjuju. To vidimo i prema tome da su nakon krize s početka ovog desetljeća globalne emsije stakleničkih plinova u proteklih nekoliko godina ponovno u porastu.

Materijalni otisak i rast BDP-a, iz Hickel and Kallis, “Is Green Growth Possible?”, 2019

Druga strana tog procesa je stalna kolonizacija prirode u cilju nastavka intenzivne ekstrakcije jeftinih sirovina koja će se s klimatskim promjenama, iscrpljivanjem postojećih rezervi i neodrživim trošenjem apsorpcijskih sposobnosti ekosistema samo intenzivirati. Trumpova ponuda da kupi Grenland smiješna je anegdota, no govori istinu o njegovoj podršci daljnjem kopanju ugljenja i ekspanziji naftovoda, Ruskim planovima eksploatacije Arktika, Kineskoj utrci za zemljom u Africi ili Bolsonarovim ponovnim otvaranjem Amazonije kao nacionalnog resursa. Uostalom, Hrvatska je nedavno dala koncesije za istraživanja nafte i plina na gotovo tri četvrtine svog teritorija. U kontekstu globalne ekonomske konkurencije ekološko neodgovorno ponašanje savršeno je racionalno.

Međutim, iz perspektive radništva, taj sistem koji proizvodi ogromne koncentracije bogatstva, ujedno stvara umjetnu oskudicu za većinu, koja za zadovoljenje potreba mora prodavati svoju radnu snagu. Paradoks je naizgled da je globalizacija industrijske proizvodnje od 1990-ih naovamo donijela drastično pojeftinjenje niza potrošnih proizvoda, primjerice tekstila ili elektronike, ali temeljne životne potrebe poput stanovanja, zdravlja, obrazovanja i skrbi ostale su podjendako dostupne, a zahvaljujući komercijalizaciji i financijalizaciji za većinu uz sve veći teret zaduživanja. Politički i ekološki gledano, dostupnost sve veće količine jeftinih potrošnih proizvoda čija globalno organizirana proizvodnja stvara bogatstvo za nekolicinu nije ono što održava društva. Stoga fundamentalna promjena koju odgovor na ekološku krizu treba ponuditi radnim ljudima jest reorijentacija ekonomije prema društvenom zadovoljavanju temeljenih potreba i oslobađanju vremena od pritiska nadničkog rada. Ekološka kriza donosi povećane štete i nesigurnost, te će znatna sredstva i rad trebati usmjeriti ublažavanje, prilagodbu i popravljanje tih šteta, a rizike socijalizirati.

KP: Spomenuo si Amazonsku prašumu koju su ove godine zahvatili katastrofalni požari. Može se li na tom primjeru pojasniti kako i koliko političko-ekonomska situacija pojedine zemlje utječe na borbu protiv klimatskih promjena i koje su šire posljedice koje takve politike povlače za sobom?

Pojačani intenzitet ovogodišnjih sezonskih požara u Amazoniji vjerojatan je ishod povezanog međudjelovanja trenutne rošade političkih odnosa u Brazilu, pozicije brazilske ekonomije u kapitalističkom svjetskom sistemu, njene određenosti kolonijalnom prošlošću i destabilizacije ekosistema uslijed ljudskog djelovanja. Praksa ilegalnih drvosječa i farmera je da krčevine ostavljaju da se isuše i onda nekoliko mjeseci kasnije pale ne bi li vatrom počistili teren za uzgoj soje ili goveda. Intenzivirani požari prošlog ljeta dogodili su upravo nekoliko mjeseci nakon dolaska na vlast kandidata socijalno-liberalne stranke, apologeta vojne hunte i borbenog šovinista Jaira Bolsonara, koji je odmah po dolasku započeo s uklanjanjem zaštite nad dijelovima Amazonske prašume i dokidanjem prava amazonskih naroda nad njihovim teritorijima. To je očigledno rezultiralo pojačanom sječom stabala i naknadnim paljenjem. Istodobno, kumulativni učinak globalnog zagrijavanja i krčenja prašume smanjuje količinu sezonskih oborina koje inače sprječavaju širenje takvih požara.

Krčenje i paljenje, međutim, nije samo ograničeno na Amazoniju već je još drastičnije u susjednoj pokrajini Cerrado u kojoj se nalazi najveći južnoamerički savanski biom. A nije ni ograničeno na Brazil. Brazil jest odnedavno najveći svjetski proizvođač soje i govedine, ali brazilska ekonomija poput većine južnoameričkih ekonomija ovisi o ekstrakciji sirovina iz ekosistema i mineralnih ležišta te njihovom plasmanu na globalno tržište. Temeljna karakteristika tih ekonomija je renta koja proizlazi iz prisvajanja prirodnih dobara i fiksira dio viška vrijednosti koji se generira u svjetskoj ekonomiji. Taj višak se onda pretače u ostale privredne grane tih manje razvijenih ekonomija ili iz njih izvlači u globalnu akumulaciju kroz investicijske fondove, multinacionalke, zakup eksploatacijskih prava ili nejednaku razmjenu između bogatih i siromašnih ekonomija koja nastaje zbog razlika u realnoj cijeni rada i zaštitama prirodnog okoliša.

Tijekom 2000-ih rast vrijednosti sirovina na svjetskom tržištu omogućio je novim lijevim progresivnim vladama tzv. Ružičaste plime (en. pink tide) u Brazilu, Ekvadoru, Argentini, Boliviji i Venecueli da razviju snažne socijalne programe, često praćene programima priznavanja urođeničkih prava, koji su pokušali preokrenuti neke od učinaka povijesnih struktura dominacije nastalih kolonijalnim osvajanjem, podvrgavanjem i istrebljenjem lokalnih naroda, porobljavanjem i preseljenjem afričkih naroda i uklapanjem u kapitalistički sistem. Međutim, globalna ekonomska kriza 2008. i pad vrijednosti sirovina zaoštrio je unutarnji redistribucijski sukob između socijalno progresivnih snaga i što tradicionalnih što neoliberalnih vladajućih klasa stasalih na ekonomiji rente. Reakcionarni udari u Brazilu i Boliviji, kao i previranja u Čileu i Venecueli, u velikoj mjeri odvijaju se u toj široj ekonomskoj konjunkturi, naslijeđenoj strukturi društvenih hijerarhija i paradigmi ekstrakcijske ekonomije. A vanjski akteri tu nisu neutralni, jer veze s poslovnim sektorom, dostupnost i cijena sirovina, ali sve više i ekološka sigurnost, osnove su za realizaciju njihovih ekonomskih i političkih ciljeva.

KP: Koje su poveznice između požara u Amazonskoj prašumi i drugih prirodnih katastrofa u svijetu, kao što su nedavni požari u Sibiru, i na Arktiku ili uragan Dorian na Bahamima te otapanje ledenih ploča na Grenlandu i Antarktiku?

Povećanje atmosferske koncentracije stakleničkih plinova, globalno zagrijavanje i promjene koje zbog povećanja energije nastaju u klimatskom sistemu povećavaju učestalost, snagu i razmjere vremenskih nepogoda i njihovih posljedica, a u povratnoj sprezi s oceanskim sistemom i topljenje leda na Grenlandu, Arktiku i pomalo manje očekivano na Antarktiku. No, planetarnu ekološku krizu izazvanu ljudskim djelovanjem, točnije društvenom strukturom ekonomske akumulacije i tehnološke racionalizacije, trebamo vidjeti cjelovito, a ne samo kao krizu klimatskog sistema i globalnog zagrijavanja. Međunarodna skupina znanstvenika okupljenih oko klimatologâ Johana Rockströma i Willa Steffena 2009. izolirala je devet procesâ planete Zemlje kao sistema čija je relativna stabilnost tijekom proteklih 10,000 godina međuledenog razdoblja Holocena stvorila pogodne uvjete za prosperitet ljudskih društava. Dva procesa, gubitak bioraznolikosti i poremećaj kemijskih ciklusâ dušika i fosfora, već su destabilizirani, promjena klime i degradacija tla neumitno su približavaju toj točci, dok su acidifikacija oceana i vodeni resursi u zoni rizika.

Oko javnosti usmjereno je primarno na sve očitije klimatske promjene i njihove posljedice, ali aktivnosti kao što je industrijska poljoprivreda, uzgoj i izlov ribe, krčenje šuma, crpljenje vodenih resursa, izgradnja infrastrukture i urbanizacija značajno su izmijenile 75% kopnenih i 66% oceanskih bioma. Ovogodišnji izvještaj Međuvladine znanstveno-političke platforme o bioraznolikosti, pandana Međuvladinom panelu za klimatske promjene zaduženog za biosisteme, upozorava da je gubitak bioraznolikosti podjednako katastrofalan kao i klimatska kriza te iziskuje “transformativne promjene”. Ljudska društva nisu sposobna kontrolirati povezane reakcije planetarnog sistema, a još manje rekreirati njegovu kompleksnost od mikro do makrorazine. Dapače kompleksnost i raznolikost bioma zatiru mehanizmima ekonomske i tehnološke racionalizacije, a posljedica je istiskivanje i izumiranje vrsta i urušavanje biosfere. Populacije divljih životinja praktički su istisnute uzgojem stoke za ljudsku ishranu koja čini 60% ukupne biomase sisavaca (ljudi daljnjih 36%) i industrijske peradi koja čini 70% biomase ukupne ptičje populacije. Ostavljajući po strani nužno pitanje autonomne vrijednosti neljudskog prirodnog svijeta, ljudska društva moraju drastično smanjiti negativni utjecaj na prirodu radi sebe samih — i klimatske promjene pritom nisu jedini i izolirani problem planetarne ekološke krize.

KP: Poznato je da će klimatske promjene i ekološke katastrofe najviše pogoditi siromašnije dijelove svijeta. Može li okvirno reći koje će biti posljedice tih promjena u sljedećih deset godina? I što ti se čini, što će trebati prvo rješavati?

Ekološka kriza već najviše pogađa siromašne dijelove svijeta. Globalna nejednakost između siromašnih i bogatih društava čak je 25% veća zbog povećane nestabilnosti klime. Što zbog prirodnih karatkeristika okoliša, što zbog ekoloških i socijalnih nestabilnosti nastalih kao posljedica kolonijalizma, što zbog ekonomske nerazvijenosti, siromašna društva najviše su izložena rizicima i imaju najmanje materijalnih sredstava za prilagodbu. Pretežno su to društva ekvatorijalog pojasa koji je Christian Parenti nazvao “Obratnicom kaosa” i protiv čijeg stanovništva razvijene zemlje već aktivno provode klimatsku politiku “naoružanog čamca za spašavanje”. Slično je s unutarnjim kolonijama kao što su zone stanovanja između bogatih gradova i divljine, primjerice u Kaliforniji i Australiji, gdje veliki požari najveću štetu nanose siromašnima koji su prisiljeni živjeti u dalekim predgrađima jer je stanovanje preskupo u gradovima. Teško je davati procjene i predviđanja zbog varijabilnosti prirodnih sistema i izglednih nelinearnih promjena koje predstoje, no očigledno da se promjene događaju brže od opreznih predviđanja znanstvene zajednice. Primjerice, posljednjih pet godina su globalno pet najtoplijih godina otkako je mjerenja.

Među najveće rizike ubraja se porast razine mora i prodor mora u kopno nizinskih krajeva koji je, primjerice, u mnogoljudnom Bangladešu proteklih godina izmjestio milijune ljudi. Rekordne temperature ugrožavaju živote bezbroja onih koji na Indijskom potkontinentu rade poslove na ulici. Uslijed porasta temperatura neki predjeli Podkontinenta uskoro će postati nenastanjivi (https://www.businessinsider.my/india-heat-wave-kills-experts-areas-maybe-too-hot-live-2019-7/). Uragani na Karibima i tajfuni na Pacifiku dobivaju na snazi i odnose brojne živote. Suše, vječiti problem, pojačavaju se s klimatskim promjenama, pa postoje indikacije da su suše ranijih godina bile bitan faktor u genezi nemira u Egiptu i rata u Siriji 2011. godine.

KP: Koliko je prelazak na obnovljive izvore energije dovoljno dobro i učinkovito rješenje za očuvanje planete i klime?

Da bismo spriječili 4°C topliji svijet prema kojem se krećemo, a u kojem bi ekvatorijalna područja u kojima obitava gotovo polovica svjetske populacije postala nenastanjiva, današnji svijet ima obavezu hitno svesti emisije na nulu. Svakako, trebamo brzo i planski preći na obnovljive izvore energije, elektrificirati prijevoz, grijanje i proizvodnju, zamijeniti upotrebu fosilnih goriva u proizvodnji betona i čelika, smanjiti upotrebu plastike, zaustaviti krčenje šuma i degradaciju tla. Prije svega trebamo povećati učinkovitost i istodobno limitirati potrošnju tako ušteđenih resursa, čime bismo smanjili i potrebu za zamjenom.

Međutim, postojeća infrastruktura do kraja svog radnog vijeka potrošit će budžet emisija koji ne bismo trebali premašiti ako želimo ostati unutar granica zagrijavanja od 1.5°C. A potrebno je izgraditi toliko zamjenske infrastrukture i time proizvesti toliko dodatnih emisija ne bismo li dekarbonizirali sve aspekte društva. Štoviše, kao što već spomenuti Hickel i Kallis ukazuju, ta razina tehnološke zamjene je bez presedana i nemoguće ju je ostvariti uz kontinuiran ekonomski rast i akumulaciju. Potpuna zamjena fosilnih goriva obnoviljivim izvorima energije iziskuje toliko povećanje potrebe za rudačama da ćemo se vrlo brzo suočiti s ograničenjima rezervi, negativnim ekološkim i socijalnim učincima te zamjene.

U tehnološkom pogledu to znači da nešto od postojećeg moramo prerano, smjerno i što prije ugasiti. Uz elektrifikaciju, potrebno bi bilo drastično lokalizirati proizvodnju i smanjiti drastično 15% globalnih emisija koje otpadaju na prijevoz dobara morem, kopnom i zrakom. Potrebno bi bilo zamijeniti privatni prijevoz javnim. Potrebno bi bilo transformirati poljoprivredu i šumarstvo koji su izvor daljnjih 15% globalnih emisija, primarn kroz uništavanje staništa, degradaciju tla, korištenje umjetnih gnojiva i uzgoj životinja. Potrebno bi bilo učiniti arhitekturu energetski učinkovitom i prirodno hlađenom jer su grijanje i struja izvor trećine emisija. Naposljetku trebalo bi izmijeniti industrijske procese poput proizvodnje betona i čelika. Međutim, sve to možda neće biti dovoljno da ostanemo unutar 2°C. Da bismo smanjili prebačaj emisija i umanjili učinke zagrijavanja, vjerojatno ćemo u bliskoj budućnosti morati naći načina da se postupno smanji koncentracija ispuštenih stakleničkih plinova u atmosferi. Tehnologije negativnih emisija poput biogoriva uz uklanjanje i pohranjivanje ugljičnog dioksida uglavnom su nedovoljno razvijene i pitanje je mogu li apsorbirati potrebne količine ugljičnog dioksida. Sađenje šuma, prelazak poljoprivrede na načela agroekologije, restoracija ekosistema i slične prirodne mjere izvjesno mogu ukolniti dio postojećih emisija. Ipak, ogromna prostrastva koja je potrebno zasaditi da se ukloni samo dio godišnjih emsija ukazuje da sve počinje s radikalnim smanjenjem emisija.

Različite tehnologije i različiti pristupi imaju različite socijalne učinke, i stoga tehnološke izbore trebamo razmatrati i iz socijalne dimenzije. Nije isto hoće li proizvodnja energije iz obnovljivih izvora ići prema decentralizaciji, kao što nije isto hoće li sektorom dominirati privatna poduzeća i zadruge vođene tržišnom logikom, ili pak lokalne zajednice i javni sektor.

KP: Što misliš o nuklearnim elektranama kao mogućem izboru?

Prije nego što odgovorim na pitanje, bitan element ekološke tranzicije je demilitarizacija. Samo američka vojska emitira više stakleničkih plinova nego neke razvijene zemlje. Rat je veliki razaratelj okoliša, a ekološke štete se ne pribrajaju “ekološkom dugu” počinitelja. Za početak bilo bi dobro dekomisionirati tisuće bojevih glava u arsenalima nuklernih sila i par godina pogoniti postojeće nuklearke na to gorivo. Međutim, da se vratim na pitanje. Promjena koju sam ocrtao u prethodnom odgovoru iziskuje planske i duboke zahvate. Inkrementalne promjene moduliranjem tržišnih poticaja ne funkcioniraju dovoljno dobro, primjerice investicije u sve jeftinije obnovljive izvore su stale jer privatni sektor ne može ostvariti profite kakve može drugdje. No, u trenutnoj ekonomskoj i političkoj situaciji pravoremeni, planski i drastični zahvati nisu izgledni. Stoga, u susret toj tegobnoj budućnosti, morat ćemo birati manja zla. U uvjetima u kojim obnovljivi izvori energije ovise za baznu opskrbu o fosilnim gorivima, nuklearna energija je manje zlo od ugljena, što je vidljivo iz poteškoća njemačke strategije izlaska prvo iz nuklearne energije. Postoji međutim niz ekonomskih, ekoloških i zdravstvenih faktora koji čine nuklearnu energiju društveno nepoželjnom. Ekonomski, nuklarni reaktori izikuju visoka početna ulaganja i dugi period izgradnje, nastavak centralizirane proizvodnje energije te tehnologiju koju malo zemalja i kompanija može proizvesti. Da ne spominjemo neizvjesnosti oko dekomisioniranja postrojenja i odlaganja otpada. Također, nuklearke ne mogu niti približno pokriti ukupnu potrebu za energijom zbog toga što bi 15.000 reaktora koliko je potrebno za trenutnu svjetsku potrošnju energije iziskivalo toliko zemljišta, toliko različitih ograničenih sirovina, toliko goriva i toliko dodatnih rizika da to nije izvedivo niti poželjno. No, izazovi nisko-ugljične tranzicije su takvi da je teško ne uzeti u obzir prednosti nuklearki. U svijetu koji je 3°C topliji i klimatski inženjering poput disperziranja čestica sulfata u više slojeve atmosfere koji će stvoriti trajnu izmaglicu na nebeskom svodu i smanjiti globalno zagrijavanje postaje potencijalno manje zlo. Kao i u svim boljim varijantama budućeg svijeta ostaje pitanje cui bono, na čiju korist?

KP: Pod pojmom „Odrast“ okupila se već značajna znanstvena i aktivistička produkcija u istraživanju tema kao što su ograničenja ekonomskog rasta, alternative modernizacijskoj teoriji razvoja, produbljivanje demokracije, društvena uloga znanosti i tehnologije, nužnost napuštanja kapitalizma, te dizajn institucijskih inovacija poput minimalnog zajamčenog dohotka, solidarne ekonomije ili alternativnih valuta. Kao netko tko se bavi održivim tehnologijama što misliš o degrowthu?

Moj doktorat bavi se različitim akterima i različitim strategijama ekološke tranzicije te različitim pristupima problemu tehnologije u njima. Primarno me zanima kako društveni akteri, a koji nisu ni tehnolozi ni kapital oblikuju proces tehnološkog razvoja. Trenutno je u fokusu istraživanja odrast. Uvodno bih rekao da je odrast u našem kontekstu zabravljeno nasljeđe. Godine 1973., dakle samo godinu dana nakon što je André Gorz iskovao pojam décroissance, Rudi Supek objavljuje knjigu Ova jedina Zemlja u kojoj je uvide recentno objavljenog izvještaja Granice rasta, novonastajućeg ekološkog pokreta i ekološke ekonomike iščitao kroz prizmu Marxa. U toj knjizi Supek se zalaže za tranziciju prema ekonomiji koja nije temeljena na kapitalističkoj akumulaciji već očuvanju resursa. Za tranziciju prema sistemu proizvodnje koji bi bio usmjeren prema ljudskim potrebama i u kojem je redistribucija planetarno ograničenih resursa usmjerena na maksimizaciju jednakosti, kvalitete i raznolikosti ljudskog razvitka. Supek predlaže decentralizirano demokratsko, ekološki usmjereno, ekonomski cikličko društvo svjetskog socijalizma. Za razliku od tadašnjeg industrijskog socijalizma, predlaže socijalizam koji je utemeljen u racionalnom kolektivnom upravljanju ljudskom metaboličkom razmjenom s prirodom i usmjeren prema pluralnom društvenom razvoju kroz maksimizaciju slobodnog vremena. Supekova vizija i vizija njegovih suvremenika uvelike opisuje ciljeve odrasta danas. Međutim, naftna kriza 1973. i svjetska ekonomska kriza koja će potrajati do sredine 1980-ih i urušavanja istočnoevropskih socijalističkih društava, dovest će do dominacije neoliberalnog kapitalizma koji će u tri desetljeća, uz punu svijest vodećih ekonomskih i političkih struktura o mehanizmima globalnog zagrijavanja, ispustiti podjednako stakleničkih plinova u atmosferu koliko i čitava industrijska modernizacija u prethodnih stoljeće i pol.

Rudi Supek: Ova jedina zemlja: Idemo li u katastrofu ili treću revoluciju?, 1973.

Odrast kao pojam postoji desetljećima, no kao međunarodni pokret tek proteklih petnaestak godina, kao reakcija na iluzorna nastojanja klimatske politike da se kapitalistički sistem pokuša učiniti održivim. Iz perspektive ekološke krize, pokušaj ozelenjavanja kapitalizma došao par desetljeća prekasno, a i strukturno nije izvediv. Stoga odrast, prihvaćajući društvene konzekvence onoga što govori klimatologija, postavlja dva cilja pred ekološku transformaciju — svesti društvene procese u granice Zemljinih bioregenerativnih kapaciteta, primjerice kako su ih definirali Rockström i Steffen, te istodobno preusmjeriti ekonomiju prema kolektivnom zadovoljavanju temeljnih životnih potreba, saniranju ekoloških šteta i demokratskoj alokaciji dobara. Odrast pritom pretpostavlja značajnu redistribuciju društvenog bogatstva, dokidanje društvene moći koja proizlazi iz privatnog prisvajanja viška koje društvo stvara i oslobađanje slobodnog vremena od eksploatacije.

Značaj odrasta je da uvažava kompleksnost društvene transformacije koja ne samo da mora biti ekonomska i tehnološka nego socijalna i kulturna. Odrast obuhvaća niz konkretnih praksi i prijedloga koji pokazuju da je život kolektivnog izobilja uz smanjivanje štetne proizvodnje izvediv i ispunjen ljudskim zadovoljstvom: lokalizacija proizvodnje, ekonomski primat socijalne reprodukcije i cirkularnih ekonomskih procesa, dokidanje eksploatacije, rodne i rasne opresije, uvođenje zajamčenog dohotka i zajamčenih dobara, smanjivanje radnog tjedna, jamstvo zaposlenja i dijeljenje radnih mjesta, ograničavanje najvišeg dohotka i bogatstva, preusmjeravanje ulaganja u ublažavanje ekološke krize i podvrgavanje ekonomske aktivnosti demokratski određenim društvenim svrhama. U postsocijalističkom svijetu radikalne ekološke krize on nudi utopijsku nadu koja proizlazi iz uvažavanja klimatske realnosti i ekoloških granica. Također, on je vođen internacionalističkom, solidarističkom, feminističkom i antikolonijalnom vizijom u kojoj Globalni sjever prije svega treba stati sa svojim razvojnim programom i omogućiti pluralni razvoj drugih društava prema njihovim vizijama unutar lokalno alociranih ekoloških granica.

Odrast ima i svojih slabosti. Pristup tehnologiji često je romantiziranje “ljudskih razmjera” koje svoje korijene ima u radu Ivana Illicha, iako su današnji uklopljeni tehnološki sistemi na toj razini kompleksnosti i razmjera da već zbog sanacije šteta koje su nastale teško zamisliti da se vratimo Illichevim konvivijalnim tehnologijama. Drugo, nedostaje strategija koja bi mobilizirala široke slojeve kakvu trenutno promovira iznova aktualiziran Green New Deal. GND je program javnih investicija u tehnološku infrastrukturu i stvaranja novih, javnih radnih mjesta potrebnih u ekloškoj tranziciji koji se oslanja na neke već postojeće prijedloge pozelenjavanja kapitalizma uz snažnu socijalno-tranzicijsku komponentu. On je trenutno teren borbe za ekološku tranziciju. Međutim, odrast upozorava da je rizik GND-a nastavak daljnjeg rasta i izostanak temeljnog preusmjeravanja ekonomske aktivnosti. Ključno za pitanje ekološke strategije je kako iz trenutnog stanja neoliberalnog kapitalizma u kojem su široke mase u mnogim društvima doživjele politike štednje i oskudicu ponuditi uvjerljivu viziju prelaska u društvo koje im nudi zadovoljenje životnih potreba i javno obilje — unutar ekoloških granica. Svaka strategija, pa tako i GND, zahtijeva i radikalnu viziju prema kojoj ide. Iz mog očišta, a rekao bih i očišta odrasta, dostupnost sve veće količine potrošnih proizvoda čija globalno organizirana proizvodnja stvara bogatstvo za nekolicinu nije ono što održava društva. Ono što održava društva je kolektivno odlučivanje kako raspodijeliti nužan društveni rad da bi se osigurale temeljne životne potrebe i regenerirali ekosistemi, a da to članovima društva ostavi dovoljno slobodnog vremena izvan te sfere nužnosti.

KP: Koliko svijet „ima vremena“ za ispravit ili preokrenuti tijek iskorištavanja prirodnih resursa, jesmo li već prešli točku iz koje nema povratka?

Izgledno je da ćemo proći točku globalnog zagrijavanja od 1.5°C. Izgledno je da ćemo proći točku globalnog zagrijavanja od 2°C. Realno, krećemo se prema točki globalnog zagrijavanja od 3°C i više. Problem je da ne znamo i da trebamo maksimalno učiniti danas da bismo spriječili neizvjesnosti u daljoj budućnosti. Takvo zagrijavanje, čak i ako nekada u daljoj budućnosti smanjimo globalnu temperaturu na ovaj ili onaj način, imat će nepopravljive posljedice po ekosisteme, bioraznolikost i mnoga ljudska društva. Prisiljeni smo razmišljati u vremenskim razdobljima do kraja 21. stoljeća i dalje, u vremenskim razdobljima koja drastično nadilaze trajanje političkih ciklusa i revolucionarnih promjena. Riječ je o dugoj tranziciji koja mora započeti odmah velikim zahvatima, o djelovanju prema budućnosti koja više nije prazna dimenzija vremena u kojoj je sve moguće kao što je to bila početkom 20. stoljeća, već budućnost koja je zakrčena otpadom ljudskih društava i u kojoj je sužen prostor strategija kolektivnog preživljavanja među generacijama i među vrstama. Na nama je da se zajedno izborimo za vrijeme oslobođeno od prinuda štetne proizvodnje i da ga smisleno provedemo u održanju svijeta koji dijelimo.

Amazonia on Fire: Extractive Frontierism & Armed Lifeboat Politics

Image based on data from NASA’s fire detection satelite MODIS
Image based on data from NASA’s fire detection satelite MODIS

Bolsonaro’s actions are vile but not irrational in the present global economic context. The problems for Rousseff’s government started with the drop in primary commodity prices on the world market (Brasil’s leading tradeable goods are iron, soy and oil, and Brasil is the largest exporter of beef in the world), which have buoyed Lula’s hugely successful social programs a decade earlier. Bolsonaro now wants to rollback the conservation efforts that would prevent the immediate and future expansion of farming, plantation and extraction in the Amazon. As we know, this is key to the interests of certain factions of national capital (large landholders, agribusiness, timber producers, sugar industry, mining enterprises) that directly support Bolsanaro. But also it is key to Brasil’s future competitive advantage in the global economy.

If we can ignore the fascistic aspects of Bolsonaro for a moment (rise to power through a coup-like sequence, cahoots with the military, his rabid rhetoric, repression against indigenous groups, environmentalists, political opponents…), we have to acknowledge that the attack on the Amazon stands against backdrop of US under Trump abandoning the Paris Agreement and lifting restrictions on coal, Russia under Putin getting ready for the exploration of the Arctic, China under Hu and Xi pursuing a landgrab across Asia and Africa. Even countries as insignificant as Croatia are handing out concessions for future oil and gas exploration over three-quarters of its territory. While we can to a degree trace back the fires to the actors in the case of Amazon, the actions and actors “behind” Greenland and Siberian fires are hard to individualise. However, the logic that drives both is the same.

The frontierism is a dominant process throughout the capitalist world, and particularly in the countries of the (semi-)periphery. This is, again, not irrational. Unequal terms of exchange in the global trade dictate that less affluent societies have to extract from nature and exploit labor at knock-down prices to obtain goods such as advanced technologies from affluent societies where nature is preserved and labor is much more expensive.1 They have to extract from their environments if they want to compete in the world market. Frontierism is thus part and parcel of free trade. However, now this frontierism is threatening to irreversibly destroy the planetary conditions that provided safety for humanity, whereas before it was only destroying particular ecosystems that provided safety for particular groups and communities. As people working on Amazonian cosmologies like to warn, some have seen their world end before.2 While we could easily choose not to appreciate that fact earlier, now we just can’t.

Returning to the fascistic aspects of Bolsonaro, while it might not be evident at first, this is part of the creeping armed lifeboat politics rearing its ugly head across the world. This is Trump’s wall, this is EU’s Frontex. These are eco-fascist supremacists that go around killing to preserve ‘our way of life’. Armed lifeboat politics is defined by a dynamic where those in a situation of affluence, privilege and safety resort to increasingly violent means to exclude those who are not in that situation. But it includes using military means to secure opportunities for extraction abroad. However, in Bolsonaro’s case, we see what the armed lifeboat politics looks like when it boomerangs inwards and people have to be repressed and driven out for the accumulation that reproduces systemic privilege to proceed.

This ties in well with reactionary conservativism: Anybody questioning systemic privileges of class, gender, race or territory, anybody protesting the hyperseparation of humans from nature,3 anybody saying that the system cannot go on like this - is bad for business, is bad for national interests, is bad for the system continuing to go on like this. This is why the resolve of Bolsonaro to unleash violent repression garnered so much conservative support, but also why it got the hopes up of the international business community. The nuisance of indigenous groups, environmentalists, social justice activists stands in the way of advancing in the “doing business” rankings. They have to be suppressed. And Bolsonaro promises to do this efficiently. But here again, Bolsanaro does not stand alone. The tendency of an authoritarian fix to economic competitiveness can be observed in many places. Internal repression, self-appointed vigilantism and clericalism are needed to secure competitive edge.

Multirateralist neoliberalisation on which treaties such Paris Agreement have been built has run its course. Its popular legitimation collapsed with the failure to deliver on the promise to produce an economic tide that would lift all boats. Authoritarian neoliberalism is now its crisis and its completion. There’s no doubt that Bolsonaro and his ilk have to be protested now, the products of the economies they command stopped in transit, boycotted, refused. But there is so much more that needs to be stopped, boycotted, refused now in each of our midsts. Grieving and despairing might motivate us to stop and not to get on with our lives for a moment, to consider where our efforts are best spent to act collectively. In all the likelihood, it’s not on what we are doing now (myself included). If the underclasses of the peripheral France can persist for months in protesting politics producing inequality (of which regressive carbon taxes are but a continuation), if thousands can march to stop open-pit coal mines, if indigenous groups can stop pipelines and litigate oil exploration projects, if port workers can refuse to load weapons destined for Saudi Arabia, if non-reformist reforms of radical ecological transformation can be worked out, articulated and fought for in the political arena, if others can be helped in doing that, then there is so much to do and so much more to discover to do…

Politically and ecologically having available ever greater quantities of cheaper consumer goods whose globally organised production accrues wealth to the few is not what sustains societies. This is the dynamic of a system of capital accumulation, and not the dynamic of a system of social needs. What sustains societies is a collective deliberation on how the necessary social labor of providing food, shelter, health, child and elderly care, education and a couple of other things can be organised so as to restore our planetary environments and leave us time for our self-determinative individual and collective engagement with the world. Caring that this time is well spent is ultimately what defines our finite time4 in this world we share.


  1. Unequal exchange is a concept developed initially by Marxist economist Arghiri Emmanuel in the 1960s to explain the transfer of value in the global economy from the poor to the rich. The concept was later introduced into ecological economics to explain also the transfer of environmental services from the periphery to the centre.

  2. For instance, Deborah Danowski and Eduardo Viveiros do Castro’s “The Ends of the World”.

  3. Hyperseparation of humans from nature is a concept developed by the late Australian ecofeminist philosopher Val Plumwood to point to the denial of human dependence on nature that serves to legitimate irreversible destruction of environment.

  4. The finitude of human existence as the question of maximising free time that we can free up to spend on activities we care about and are committed to, as opposed to time we need to labor in return for a wage in a system that imposes an external logic of capital accumulation on the social system of production for human needs, is succinctly articulated in Martin Hägglund’s “This Life”. It’s an elegant reformulation of Marx’s ideas of freedom and socialism.