Čemu nas uči pandemija koronavirusa?

Izvorno objavljeno na portalu H-alter. Intervju vodila Ivana Perić.

Možete li nam prvo reći nešto o piratskoj skrbi? Koja su načela piratske skrbi, zašto je važno djelovati (i) na taj način?

Piratska skrb zajednički je nazivnik za prakse kolektivnog organiziranja skrbi, njege i uzajamne pomoći koje se javljaju kao odgovor na različite aspekte institucionalne krize skrbi: privatizaciju i razgradnju socijalne države, politike štednje te kriminalizaciju migracija i solidarnosti. Primjera je mnogo: od grčkih solidarnih klinika koje osiguravaju medicinsku pomoć i lijekove ljudima bez zdravstvenog osiguranja, organizacija koje pomažu izbjeglicama i migrantima na Balkanu i Mediteranu kao što su Are You Serious! i Sea-Watch, preko pomoći u ostvarivanju reproduktivnih prava kakvu pruža inicijativa Women on Waves na brodu koji zaustavljaju u međunarodnim vodama pred zemljama u kojima je zabranjen prekid trudnoće, pomoći zaduženim stanarima da zadrže svoj dom kao što to čini Združena akcija Krov nad glavom i La PAH, pa sve do praksi piratskih biblioteka poput Memory of the World koje svima u svijetu omogućuju jednaku dostupnost najnovije znanosti. Te prakse nisu humanitarizam nego, kao što je to istaknula Sea-Watchova kapetanica Pia Klemp, prakse solidarnosti koje djeluju temeljem načela da svi imaju pravo na prava i pravo na skrb koje nam omogućuje da živimo i živimo dobro. Upravo jer polaze od bezuvjetnog zahtjeva za održanjem tih prava te su prakse često u otvorenom neposluhu spram zakona, uredbi i mjera koja ih ograničavaju.

Tko je, zajedno s vama, pokrenuo stvar u okviru ovog projekta i kako je uopće sve započelo?

Kolege Valeria Graziano, Marcell Mars i ja pokrenuli smo pod tim nazivom niz aktivnosti kako bismo povezivali te prakse i omogućili drugima da kolektivno uče iz njih. Stoga smo s različitim inicijativama i akterima piratske skrbi započeli kolaborativni silabus koji razvijamo u okviru programa EPK Rijeka Dopolavoro pod vodstvom Drugog mora i okviru izložbe “…o kruhu, vinu, kolima, sigurnosti i miru” u bečkom Kunsthalleu. Za sada silabus uključuje prijedloge učenja na teme kriminalizacije migracija i solidarnosti, zajedničke organizacije rada skrbi i brige o djeci, borbî za pravo na stan, uzajamne psihosocijalne pomoći, transhakfeminizma, hormonskog zagađenja u okolišu, rodne ravnopravnosti u tehnološkim krugovima, sigurnosti zajednice protiv rasističkog postupanja policije i digitalnog piratstva. U pisanju ovih tematskih cjelina sudjelovali su Emina Bužinkić, Maddalena Fragnito, Ana Vilenica, Iva Marčetić, kolektiv Power Makes Us Sick, Laura Benítez Valero, Mary Maggic, Zoe Romano, Ivory Tuesday i Rasmus Fleischer. Uskoro planiramo pridodati i nove teme i sesije, primjerice o spašavanju izbjeglica na moru, pravima sezonskih radnika i reproduktivnim pravima. Postojeće i buduće teme možete naći na web adresi syllabus.pirate.care.

Nova tematska cjelina silabusa Piratske skrbi vođena je pitanjem - što učimo od/zbog koronavirusa. Zašto moto i poklič „ublažimo krivulju” (flatten the curve) nije dovoljan? Kakav nam vodeći princip sada treba?

S izbijanjem pandemije SARS-CoV-2 virusa zemlje postupno uvode mjere sprječavanja širenja zaraze, koje uključuju rad od doma, kućnu izolaciju i obustavljanje neesencijalnih sfera ekonomije. U toj situaciji, međutim, pokazalo se da rad skrbi (točnije rad društvene reprodukcije, ali da ne kompliciramo stručnim pojmovima), bio on u kućanstvu ili organiziran izvan kućanstva, dakle rad majki, baka i kćeri, kao i rad medicinskih sestara, njegovateljica u staračkim domovima, čistačica, blagajnica, učiteljica, kuharica naprosto ne može stati. Isto kao što ne može stati ni rad vozača, dostavljača i poljoprivrednika. Zbog toga, uz liječnike, te su radnice i radnici, kao i njihovi bližnji, trenutno najizloženiji zarazi. A sve su to oblici rada koje postojeći ekonomski sustav tretira kao sekundarne u odnosu industrijski, visokotehnološki, turistički ili financijski sektor. Rad skrbi je sustavno podcijenjen. Često je slabo plaćen i odvija se pod netipičnim uvjetima zaposlenja. Uglavnom je rezerviran za žene i migrantsku radnu snagu. No, još češće je kućanski i neplaćen. Prema Neđunarodnoj organizaciji rada kad bi se neplaćeni ženski rad pokušao preračunati u monetarnu vrijednost njegov ukupni doprinos svjetskoj ekonomiji bi bio 11 bilijuna dolara na godišnjoj razini, dakle triput više od doprinosa tehnološkog sektora.

Sada, dakle, postaje jasno da je kapacitet skrbi presudan faktor?

Tako je. Ako se zaraza naglo širi, onih 20% bolesnika koji trebaju intenzivnije liječenje i onih 5% koji trebaju kisik i respiratore zauzet će sve kapacitete i time im bolnice više neće moći pružiti nužnu skrb, čime izgledi za preživljavanje tih 5% drastično padaju ispod 50%. Istodobno, jednom kad kapacitet bude dosegnut, kao što je trenutno slučaj u Italiji, Španjolskoj i u nekim regijama drugih zemalja, onda bolnice više ne mogu pružiti pomoć ni bolesnicima s akutnim ili kroničnim stanjima koji nisu zaraženi a zahtijevaju hitnu pažnju. Stoga je potrebno ublažiti krivulju porasta slučajâ oboljenja. Ta krivulja ne smije prijeći ravnu liniju kapaciteta sustava zdravstvene skrbi.

Međutim, i svi oni koji moraju ostati u kućnoj izolaciji zbog toga što spadaju u rizične skupine prema starosti ili kroničnim oboljenjima ovise o skrbi drugih da im donesu hranu, lijekove, iznesu smeće, prošetaju psa ili ih njeguju. I tu uskaču inicijative solidarnosti. Pomažu i tamo gdje nema institucionalnih oblika skrbi ili njihovi kapaciteti nisu dostatni: da pomognu starijima, osobama s invaliditetom ili kronično bolesnima. Ili pak beskućnicima, izbjeglicama i zatvorenicima kojima je sustavno uskraćena takva pomoć. Ili podrškom ljudima u izolaciji koji se suočavaju s povećanjem tenzija i nasilja u obitelji. Ili pak onima koji nemaju stalno zaposlenje i ostali su bez izvora prihoda da organiziraju sustave uzajamne pomoći, a onima koji moraju raditi da se sindikalno organiziraju. Dakle, svi ti aspekti zahtijevaju – ne samo u trenutnim uvjetima pandemije, nego i inače – povećanje kapaciteta, davanje većeg značaja i intenzivnije uključivanje svih, pogotovo muškaraca, u različite potrebe skrbi u našim društvima. To je smisao drugog dijela našeg mota.

Pratite u silabusu i reorganizaciju svakodnevice, način na koji se ljudi uključuju i pomažu u ovom trenutku…

Mi trenutno tematskim fokusom u našem silabusu koji se zove “Ublažimo krivulju, širimo skrb: Što možemo naučiti od pandemije Covid-19 virusom” pratimo kako se organizira i politički artikulira solidarnost i uzajamna pomoć kao odgovor na povećanu potrebu koja je postala evidentna s pandemijom. Događa se potpuna reorganizacija svakodnevice u kojoj ljudi brinu o dobrobiti drugih i pomažu im. Odjednom je svima postalo jasno u kojoj mjeri fizički i psihički ovisimo o sustavima skrbi i brizi drugih. Ono za što se mi zalažemo je da ta reorganizacija ne završi u trenutku kad pandemija prođe, nego da iz sadašnje situacije gradimo drugačije odnose u društvu.

Izbijanje koronavirusa ukazalo je na slabosti zdravstvenih sustava diljem svijeta. Španjolska je preko noći nacionalizirala sve privatne bolnice, u Italiji se više od 10 tisuća studenata_ica medicine moralo uključiti u rad zbog manjka medicinskog osoblja, itd. Je li ova kriza i prilika za inzistiranje na boljem, javnom, univerzalnom zdravstvenom osiguranju?

Nisam stručnjak za javno zdravstvo pa ne mogu mjerodavno komentirati. Gledano okom zainteresiranog promatrača, ova kriza je izvanrednih razmjera i nije racionalno planirati neke ograničene resurse prema takvim izvanrednim. Širenje zaraze u pojedinim zemljama i regijama vrlo je kontingentno, jedna ili više situacija masovnog zaražavanja (tzv. super-spreader event) može iznenada rezultirati ogromnim brojem zaraženih i za desetak dana dovesti zdravstveni sustav na rub kapaciteta. No, u svakom slučaju je dobro imati dobro organiziranu i međunarodno povezanu epidemiologiju i što veći osnovni kapacitet zdravstvene skrbi. Iako se ovakvi kompleksni i kontingentni događaji ne mogu tumačiti iz izdvojenih činjenica, postoje značajne razlike između zemalja u kapacitetu zdravstvene skrbi koji sigurno pak ima ponajveći utjecaj na smrtnost. Njemačka daleko najviše kreveta u intenzivnoj njezi i najviše resursa za testiranje u Europskoj uniji. Italija je pak pod pritiskom Trojke posljednjih godina smanjila javna izdavanja na zdravstvo za 37 milijardi Eura, broj bolnica za 15%, a bolničkih kreveta za 70.000.

Usput, pandemijskom širenju u velikoj mjeri je pogodovao izostanak političke koordinacije na međunarodnoj razini i sporost u donošenju mjera prevencije. Američki predsjednik Trump nije nazvao kineskog predsjednika Xija kad je izbila epidemija u Hubeiju, a članice Europske unije ne dijele resurse prema mehanizmima koje su same uspostavile. Štoviše, mnoge vlade u hipermobilnim bogatim zemljama olako su reagirale na prijetnju pandemije i unatoč upzorenjima Svjetske zdravstene organizacije i vlastitih stručnih službi nisu krenule u pravovremene pripreme i mjere. U takvoj sebičnoj i kontraproduktivnoj reakciji konzekvence po siromašne zdravstvene sustave, kao i na populacije koje su pogođene siromaštvom, mogle bi biti pogubne. Iako postoji nada da bi se zaraznost koronavirusa mogla usporiti s toplijim temperaturama, valja podsjetiti da je 60% umrlih od španjolske gripe umrlo u istočnoj Indiji u kojoj su Britanci prethodno stvorili uvjete masovne gladi.

Kako doskočiti ovoj situaciji unutar postojećih zdravstvenih sektora i kapaciteta?

Izvanrednost situacije iziskuje da se svi bolnički kapaciteti, što uključuje i privatne, stave pod javno upravljanje jer se time em povećava ukupni kapacitet em sprječava da u trenutku kad ukupni kapacitet bude zauzet liječenjem oboljelih od koronavirus neki mogu platiti za zdravstvenu uslugu koju drugi je ne mogu dobiti.

Općenito, zdravstveni sustavi su narušeni općenitim rastom troškova zdravstvene skrbi, politikama štednje, privatizacijom zdravstvenog osiguranja i ekonomskim razdvajanjem dostupnosti usluga i lošim upravljanjem. Istodobno nedovoljno se ulaže u epidemiologiju i istraživanje novih patogena, a velike farmaceutske korporacije nalaze daleko više ekonomskog rezona u proizvodnji konkurentskih lijekova za impotenciju od razvoja cijepivâ koja bi mogla spasiti milijune života. Daljnja privatizacija usluga i uvođenje presonaliziranog liječenja koje omogućuju nove tehnologije vjerojatno će drastično povećati sada već značajne nejednakosti u kvaliteti zdravstvene skrbi i posljedično u očekivanom životnom vijeku različitih društvnenih skupina. U silabusu navodimo podatak da je razlika u očekivanom životnom vijeku najbogatije i najsiromašnije djece u Velikoj Britaniji danas 18 godina. Gledano iz perspektive društvene pravednosti, zdravstveno osiguranje mora biti univerzalno, ali i nitko ne bi trebao moći kupiti bolju zdravstvenu uslugu. Općenito, institucionalno uređenje društva ne bi smjelo povećavati nejednakosti koje donose kontingencije života – kao što su okolnosti rođenja, bolesti ili mjesta – već ih smanjivati. To se također odnosi i na druge aspekte života, poput ishrane, stanovanja, obrazovanja i skrbi. Svi oni moraju biti organizirani prema potrebi, a ne kupovnoj sposobnosti.

Kako se spominje u silabusu, u posljednja četiri desetljeća došlo je do dvostrukog i trostrukog porasta zoonotskih skokova virusa sa životinja na ljude. Koji su razlozi za tako veliki porast?

Prema uglednoj istraživačkoj organizaciji EcoHealth Alliance posljednja četiri desetljeća preskoci zaraza s divljih i domaćih životinja na čovjeka porasli su dva do tri puta. Glavni uzroci su sve veće zadiranje ekonomskih aktivnosti kao što su krčenje šuma i industrijske poljoprivrede u prirodna staništa. Stoka za ljudsku ishranu uzgaja se sve više u zonama doticaja s prirodnim staništima i divljim vrstama. Virusi i bakterije prelaze s divljih vrsta na stoku, a onda u uvjetima intenzivne stočne proizvodnje naglo se šire i mutiraju te prelaze na ljude. To su bili vektori ptičje i svinjske gripe. Primjerice, zbog trenutne epidemije svinjske gripe, koja nije opasna po ljude, Kina će morati pobiti četvrt svjetske populacije svinja iliti 200 milijuna svinja. Zanemarimo li neprihvatljivost patnje tolikog broja visokosvjesnih bića, ovakvi pomori dovode do značajne nestašice mesnog proteina i pribjegavanju korištenja mesa od divljih vrsta, čiji je izlov danas, čak i kada je nezakonit, pogonjen i organiziran tržišnim mehanizmima industrijske proizvodnje hrane. Krčenje u cilju širenja plantaža i farmi pak istiskuje stanovnike prašuma dublje u prirodna staništa i intenzivniji doticaj s divljim vrstama. Zaraza Ebole došla je tim vektorom. Neoliberalni programi strukturne prilagodbe ekonomija u razvoju uvelike doprinose takvim situacijama. Za SARS-CoV-2 za sada ne znamo izvjesno kako je točno došlo do prijenosa sa šišmiša, tih važnih nositelja stabilnosti ekosistema koji kao jedini leteći sisavci pate od sličnih patogena kao ostatak sisavac, na čovjeka – no, izgleda preko ljuskavaca.

I klimatske promjene i sve toplija klima čine svijet pogodnijim za viruse i bakterije. Važan je i način na koji se odnosimo prema posljednjim divljim prostorima našeg planeta. Možemo li reći nešto više o tome, zašto je to važno?

Ljudska aktivnost, uglavnom pogonjena mehanizmima kapitalističke akumulacije, u značajnoj mjeri je izmijenila i destabilizirala 75% kopnenih i 66% morskih ekosistema na planeti. Razaranje ekosistema imat će podjednako katastrofalne posljedice po ljudska društva kao i klimatska kriza. Promjena upotrebe tla, krčenje šuma i poljoprivredne aktivnosti reduciraju kompleksnost prirodnih sustava i njihovu raznolikost što doprinosi smanjivanju unutarnje otpornosti tih ekosistema na širenje epidemija. Tri tipa aktivnosti doprinose su oko 25% emisija stakleničkih plinova. Istodobno, globalno zagrijavanje destabilizira staništa i prirodne vrste stavlja pod dodatni pritisak prilagodbe, migracije ili izumiranja. Topljenje permafrosta moglo bi izazvati buđene zaleđenih patogena. A promjena topline i vlage mogla bi i izmijeniti kako se patogeni šire.

Važno je razumjeti da su stabilnost i kompleksnost prirodnih staništa i zdravlje prirodnih vrsta, koji su narušeno ljudskom aktivnošću, u sistemskoj povezanosti s ljudskim zdravljem. Takvo povezano viđenje zdravlja ljudi, ostalih životinjskih vrsta i stabilnosti ekosistema moguće je analizirati kroz koncepciju “objedinjenog zdravlja” (en. OneHealth) kakvu promovira i Svjetska zdravstvena organizacija. Da bismo smanjili rizik ovakvih zoonotskih preskoka virusa, zaraza i karantena u budućnosti morat ćemo iz temelja i brzo mijenjati kapitalističke ekonomske procese i podrediti ih ciljevima društvene pravednosti i regeneracije ekosistemâ. To uključuje i re-organizaciju proizvodnje hrane i načina ishrane, prije svega drastično smanjivanje uzgoja stoke i stočne hrane za njenu ishranu. Pravičan život za sve i stabilnost ekosistema ne moraju biti igra nultog zbroja gdje društva moraju uvijek nešto žrtvovati da bi prepustili prostor prirodna staništa, postoji niz načina kako možemo istodobno poboljšati ljudsko blagostanje i stabilnost ekosistema.

Vidite li u svemu ovome priliku da zažive transformativne prakse koje će utjecati na našu kolektivnu budućnost nakon ove pandemije?

S ovom pandemijom sve ono što su nam proteklih desetljeća govorili ekonomski stručnjaci, međunarodne institucije i vlade – da ekonomska stabilnost ima primat nad društvenom stabilnošću – evidentno odjednom više ne vrijedi. Države su preuzele upravljanje ekonomijom, više nema ograničenje javne potrošnje, fiskalni mehanizmi je postali ključni za koordinaciju i planiranje, privatnim poduzećima se nalaže što imaju proizvoditi za društvene potrebe. Opraštaju se stanarine i rate kredita. Konzervativne vlade razmatraju zajamčeni temeljni dohodak. Ljudi na svakom koraku intenzivno komuniciraju, organiziraju uzajamnu pomoć i brinu jedni od drugima. Dok je dobar dio ekonomske aktivnosti obustavljen, javni zdravstveni sustav, javno financirana znanost, javna stanogradnja, proizvodnja prema društvenim potrebama i fiskalno planiranje pokazale su se osnovama stabilnosti. Neoliberalna bajanja o primatu tržišta odjednom su neduhovita šala. Tijekom i nakon ove krize svijet će se naći u dubokoj ekonomskoj recesiji. Sve ove mjere koordinacije i planiranja morat će se nastaviti. Neoliberalna bajanja ostat će neduhovita šala.

Pitanje je hoćemo li u ovom momentu sjetiti se naravoučenja neoliberalâ da ne valja propustiti krizu da se nametnu alternative postojećim politikama. Trenutna kriza demonstrirala je na bolan način da je kapitalistička ekonomija ograničena društvom i podređena njegovim potrebama. Nadolazeća ekološka kriza pokazat će da je društvo podređeno stabilnosti planetarnog ekosistema. Iz terenutne krize saznali smo i da imamo puno šire socio-ekonomske instrumente društvenog upravljanja da se uhvatimo u koštac s velikim krizama no što nam to dopušta svijet organiziran oko primata tržišne ekonomije. Vremenski okviri da promijenimo društvo prema modelu u kojem primat imaju rad skrbi i ekološka održivost srećom se, kao u ovoj pandemiji, ne broje danima i tjednima nego godinama i desetljećima. Međutim, artikulacija alternativnih zahtjeva i politike i političko organiziranje tih zahtjeva i politika mora započeti sada, polazeći od ovog stanja. Vlade trenutno vode ekonomiju i treba spriječiti da je prepuste silama tržišta. Stare politike će u odgovoru na krizu ići na dokidanje stečenih radnih i socijalnih prava i tu moramo početi razgrađivati ekonomicistički common sense. Naše dokumentiranje praksi solidarnosti u Silabusu piratske skrbi skroman su doprinos tome.