Izboriti se za vrijeme slobodno od proizvodnje

Ovo je intervju koji je sa mnom vodila Petra Ivšić oko tema planetarne ekološke krize, tehnologija, odrasta i održivog društva budućnosti. Intervju je u skraćenoj verziji objavljen 29.11.2019. na portalu Kulturpunkt.hr

KP: Koliko je problem klimatskih promjena uistinu prepoznat u svijetu? Svjedočili smo ove godine masovnim prosvjedima srednjoškolaca za očuvanje klime, u medijima se sve više piše o ekološkim katastrofama, zapadne zemlje sve se više okreću obnovljivim izvorima energije. No, usprkos tome, neke od vodećih ekonomskih sile svijeta(kao što je SAD) povlače se iz međunarodnih sporazuma (Pariški sporazum) o racionalnom, održivom trošenju resursa i dekarbonizaciji? Koji je uzrok ovih kontradiktornosti? I koliko uopće sporazumi kao što je Pariški sporazum mogu biti dostatan „alat“ u borbi protiv klimatskih promjena?

Prema istraživanjima javnog mnijenja većina ljudi u velikom broju zemalja percipira klimatske promjene kao ozbiljnu prijetnju i slažu se s hitnim djelovanjem. Međutim, kao što je Aaron McCright pokazao u nizu istraživanja, ekonomski, rasno i rodno povlašten položaj u industrijskom kapitalističkom sistemu, u kojoj se najčešće zatiče skupina konzervativnih bijelih muškaraca, i materijalni interes za legitimacijom tog sistema pred zahtjevima za radikalnom ekonomskom transformacijom koju iziskuje urgentno djelovanje na ublažavanju klimatskih promjena najsnažnije korelira s poricanjem. Nemali utjecaj na podrivanje znanstvenog konsenzusa i većinske zabirnutosti imaju konstruirane kontroverze koje gura industrija fosilnih goriva, think tankovi koji promiču slobodno poduzetništvo i religijski konzervativine evangelističke skupine s nemalim političkim utjecajem na izbor najmoćnijeg čovjeka na svijetu.

Međutim, postoji dublji problem djelovanja i vizije koji je rezultat činjenice da su industrijska kapitalistička društva izgrađena na pretpostavci jeftine, koncentrirane i prenosive energije u vidu fosilnih goriva. Te karakteristike fosilnih goriva omogućuju procesima akumulacije kapitala da fiksiraju sve veće količine materije i ljudskog rada u tehnološki organiziranu proizvodnju u cilju postizanja konkurencijske prednosti i profita. Kao što je pokazao Andreas Malm u povijesnoj studiji Fosilni kapital, industrijski razvoj mogao je nastaviti smjerom vodenica, ali da smanji strateški prostor organiziranog radništva usmjerio se na fleksibilniji izvor energije u vidu fosilnih goriva, koja su povratno omogućila neprestan i eksponencijalan ekonomski rast.

Kako mi živimo u svijetu koji je ishod tog procesa, svi aspekti modernog života — od proizvodnih procesa, preko različitih vidova transporta i infrastrukture od metala i cementa, do hrane, grijanja i plastike — pretpostavljaju ogromne količine jeftinih fosilnih goriva. Dapače, industrija fosilnih goriva, koju nedvojbeno treba što prije i planski zatvoriti, veliki je izvor poreznih prihoda, jer globalno preko dvije trećine troškova u cijeni goriva čine porezi i prihodi država, a tek trećinu proizvodna cijena i profiti od kojih pak ovise raznorazni mirovinski, stambeni i suvereni fondovi. Ta ovisnost kapitalističke svakodnevice o fosilnim gorivima i fosilnom kapitalu vidljiva je u protestima koji su nedavno izbili u Brazilu, Francuskoj, Čileu i Ekvadoru izazvani povećanjem poreza na goriva, dokidanjem subvencija ili poskupljenjem javnog prijevoza. Povećanja cijena goriva imaju kaskadni učinak na porast cijena osnovnih potrepština, a to nadasve predstavlja teret siromašnoj radničkoj klasi, često istisnutoj u daleka predgrađa i periferiju. Poskupljenje energenata poskupit će odlazak na posao, ali povećat će i pritisak poslodavaca da na nadnici uštede ono što gube na cijeni energenta. Ne čudi stoga da mase koje protestiraju protiv regresivnih poreza na gorivo te mjere prepoznaju kao nastavak neoliberalne redistribucije prema gore koja je od 1990-ih naovamo proizvela zapanjujuću koncentraciju bogatstva u rukama nekolicine.

Nužna je temeljita transformacija globalnog ekonomskog sistema, ali isto tako i promjena obrazaca zadovoljavanja potreba. Moramo se pritom maknuti od metodološkog individualizma koji to prepoznaje kao izbore i životne stilove. Veliki dio ekološkog otiska ugrađen je u infrastrukture, proizvodne i distribucijske procese koje ljudi ni ne susreću ni ne biraju. Upravo stoga je pitanje društvene prilagodbe na ekološku krizu pitanje šire redistribucije tereta i stvaranja drugačije društvene egzistencije, te to pitanje mora imati podjednaki značaj u političkoj strategiji koliko i pitanje kako dekarbonizirati i smanjiti negativni učinak na Zemljine sisteme.

KP: Zadržimo se još malo na odnosu globalnog ekonomskog sistema i klimatskih promjena: koliko je prekomjerno iskorištavanje resursa planeta zemlje povezano s kapitalizmom?

Logika akumulacije kapitala logika je stalnog povećanja ekonomske vrijednosti. Međutim, izgleda da je povećanje ekonosmke vijednosti nužno praćeno sve većom količinom sirovina i energije koji ulaze u stvaranje te ekonomske vrijednosti. Giorgos Kallis i Jason Hickel pokazali su ranije ove godine u članku Is Green Growth Possible? da prema dosadašnjim istraživanjima nema empirijske osnove za vjerovanje da se ekonomski rast na globalnoj razini može razdvojiti u apsolutnim razmjerima od porasta ekstrakcije sirovina i porasta emisija stakleničkih plinova. Samo za primjer, nedavno je Britanski Ured za nacionalnu statistiku objavio da je Britanija, jedna od uspješnih zemlja u prelasku na niskougljičnu ekonomiju, u svega četvrt stoljeća od 1992.-2007., primarno kroz preseljenje proizvodnje u inozemstvo, povećala uvoz emisija s 1.7 na 5.1 tona po stanovniku. Dematerijalizacija proizvodnje u financijama, inženjerstvu, kreativnim industrijama, uslugama i različitim sektorima društvene reprodukcije, i dalje pretpostavlja intenzivno materijalnu proizvodnju, distribuciju i infrastrukturu u drugim sektorima drugdje u svijetu. Stoga, osim kao popratna posljedica ekonomskih kriza, negativni ekološki učinci ekonomskog rasta se ne smanjuju. To vidimo i prema tome da su nakon krize s početka ovog desetljeća globalne emsije stakleničkih plinova u proteklih nekoliko godina ponovno u porastu.

Druga strana tog procesa je stalna kolonizacija prirode u cilju nastavka intenzivne ekstrakcije jeftinih sirovina koja će se s klimatskim promjenama, iscrpljivanjem postojećih rezervi i neodrživim trošenjem apsorpcijskih sposobnosti ekosistema samo intenzivirati. Trumpova ponuda da kupi Grenland smiješna je anegdota, no govori istinu o njegovoj podršci daljnjem kopanju ugljenja i ekspanziji naftovoda, Ruskim planovima eksploatacije Arktika, Kineskoj utrci za zemljom u Africi ili Bolsonarovim ponovnim otvaranjem Amazonije kao nacionalnog resursa. Uostalom, Hrvatska je nedavno dala koncesije za istraživanja nafte i plina na gotovo tri četvrtine svog teritorija. U kontekstu globalne ekonomske konkurencije ekološko neodgovorno ponašanje savršeno je racionalno.

Međutim, iz perspektive radništva, taj sistem koji proizvodi ogromne koncentracije bogatstva, ujedno stvara umjetnu oskudicu za većinu, koja za zadovoljenje potreba mora prodavati svoju radnu snagu. Paradoks je naizgled da je globalizacija industrijske proizvodnje od 1990-ih naovamo donijela drastično pojeftinjenje niza potrošnih proizvoda, primjerice tekstila ili elektronike, ali temeljne životne potrebe poput stanovanja, zdravlja, obrazovanja i skrbi ostale su podjendako dostupne, a zahvaljujući komercijalizaciji i financijalizaciji za većinu uz sve veći teret zaduživanja. Politički i ekološki gledano, dostupnost sve veće količine jeftinih potrošnih proizvoda čija globalno organizirana proizvodnja stvara bogatstvo za nekolicinu nije ono što održava društva. Stoga fundamentalna promjena koju odgovor na ekološku krizu treba ponuditi radnim ljudima jest reorijentacija ekonomije prema društvenom zadovoljavanju temeljenih potreba i oslobađanju vremena od pritiska nadničkog rada. Ekološka kriza donosi povećane štete i nesigurnost, te će znatna sredstva i rad trebati usmjeriti ublažavanje, prilagodbu i popravljanje tih šteta, a rizike socijalizirati.

KP: Spomenuo si Amazonsku prašumu koju su ove godine zahvatili katastrofalni požari. Može se li na tom primjeru pojasniti kako i koliko političko-ekonomska situacija pojedine zemlje utječe na borbu protiv klimatskih promjena i koje su šire posljedice koje takve politike povlače za sobom?

Pojačani intenzitet ovogodišnjih sezonskih požara u Amazoniji vjerojatan je ishod povezanog međudjelovanja trenutne rošade političkih odnosa u Brazilu, pozicije brazilske ekonomije u kapitalističkom svjetskom sistemu, njene određenosti kolonijalnom prošlošću i destabilizacije ekosistema uslijed ljudskog djelovanja. Praksa ilegalnih drvosječa i farmera je da krčevine ostavljaju da se isuše i onda nekoliko mjeseci kasnije pale ne bi li vatrom počistili teren za uzgoj soje ili goveda. Intenzivirani požari prošlog ljeta dogodili su upravo nekoliko mjeseci nakon dolaska na vlast kandidata socijalno-liberalne stranke, apologeta vojne hunte i borbenog šovinista Jaira Bolsonara, koji je odmah po dolasku započeo s uklanjanjem zaštite nad dijelovima Amazonske prašume i dokidanjem prava amazonskih naroda nad njihovim teritorijima. To je očigledno rezultiralo pojačanom sječom stabala i naknadnim paljenjem. Istodobno, kumulativni učinak globalnog zagrijavanja i krčenja prašume smanjuje količinu sezonskih oborina koje inače sprječavaju širenje takvih požara.

Krčenje i paljenje, međutim, nije samo ograničeno na Amazoniju već je još drastičnije u susjednoj pokrajini Cerrado u kojoj se nalazi najveći južnoamerički savanski biom. A nije ni ograničeno na Brazil. Brazil jest odnedavno najveći svjetski proizvođač soje i govedine, ali brazilska ekonomija poput većine južnoameričkih ekonomija ovisi o ekstrakciji sirovina iz ekosistema i mineralnih ležišta te njihovom plasmanu na globalno tržište. Temeljna karakteristika tih ekonomija je renta koja proizlazi iz prisvajanja prirodnih dobara i fiksira dio viška vrijednosti koji se generira u svjetskoj ekonomiji. Taj višak se onda pretače u ostale privredne grane tih manje razvijenih ekonomija ili iz njih izvlači u globalnu akumulaciju kroz investicijske fondove, multinacionalke, zakup eksploatacijskih prava ili nejednaku razmjenu između bogatih i siromašnih ekonomija koja nastaje zbog razlika u realnoj cijeni rada i zaštitama prirodnog okoliša.

Tijekom 2000-ih rast vrijednosti sirovina na svjetskom tržištu omogućio je novim lijevim progresivnim vladama tzv. Ružičaste plime (en. pink tide) u Brazilu, Ekvadoru, Argentini, Boliviji i Venecueli da razviju snažne socijalne programe, često praćene programima priznavanja urođeničkih prava, koji su pokušali preokrenuti neke od učinaka povijesnih struktura dominacije nastalih kolonijalnim osvajanjem, podvrgavanjem i istrebljenjem lokalnih naroda, porobljavanjem i preseljenjem afričkih naroda i uklapanjem u kapitalistički sistem. Međutim, globalna ekonomska kriza 2008. i pad vrijednosti sirovina zaoštrio je unutarnji redistribucijski sukob između socijalno progresivnih snaga i što tradicionalnih što neoliberalnih vladajućih klasa stasalih na ekonomiji rente. Reakcionarni udari u Brazilu i Boliviji, kao i previranja u Čileu i Venecueli, u velikoj mjeri odvijaju se u toj široj ekonomskoj konjunkturi, naslijeđenoj strukturi društvenih hijerarhija i paradigmi ekstrakcijske ekonomije. A vanjski akteri tu nisu neutralni, jer veze s poslovnim sektorom, dostupnost i cijena sirovina, ali sve više i ekološka sigurnost, osnove su za realizaciju njihovih ekonomskih i političkih ciljeva.

KP: Koje su poveznice između požara u Amazonskoj prašumi i drugih prirodnih katastrofa u svijetu, kao što su nedavni požari u Sibiru, i na Arktiku ili uragan Dorian na Bahamima te otapanje ledenih ploča na Grenlandu i Antarktiku?

Povećanje atmosferske koncentracije stakleničkih plinova, globalno zagrijavanje i promjene koje zbog povećanja energije nastaju u klimatskom sistemu povećavaju učestalost, snagu i razmjere vremenskih nepogoda i njihovih posljedica, a u povratnoj sprezi s oceanskim sistemom i topljenje leda na Grenlandu, Arktiku i pomalo manje očekivano na Antarktiku. No, planetarnu ekološku krizu izazvanu ljudskim djelovanjem, točnije društvenom strukturom ekonomske akumulacije i tehnološke racionalizacije, trebamo vidjeti cjelovito, a ne samo kao krizu klimatskog sistema i globalnog zagrijavanja. Međunarodna skupina znanstvenika okupljenih oko klimatologâ Johana Rockströma i Willa Steffena 2009. izolirala je devet procesâ planete Zemlje kao sistema čija je relativna stabilnost tijekom proteklih 10,000 godina međuledenog razdoblja Holocena stvorila pogodne uvjete za prosperitet ljudskih društava. Dva procesa, gubitak bioraznolikosti i poremećaj kemijskih ciklusâ dušika i fosfora, već su destabilizirani, promjena klime i degradacija tla neumitno su približavaju toj točci, dok su acidifikacija oceana i vodeni resursi u zoni rizika.

Oko javnosti usmjereno je primarno na sve očitije klimatske promjene i njihove posljedice, ali aktivnosti kao što je industrijska poljoprivreda, uzgoj i izlov ribe, krčenje šuma, crpljenje vodenih resursa, izgradnja infrastrukture i urbanizacija značajno su izmijenile 75% kopnenih i 66% oceanskih bioma. Ovogodišnji izvještaj Međuvladine znanstveno-političke platforme o bioraznolikosti, pandana Međuvladinom panelu za klimatske promjene zaduženog za biosisteme, upozorava da je gubitak bioraznolikosti podjednako katastrofalan kao i klimatska kriza te iziskuje “transformativne promjene”. Ljudska društva nisu sposobna kontrolirati povezane reakcije planetarnog sistema, a još manje rekreirati njegovu kompleksnost od mikro do makrorazine. Dapače kompleksnost i raznolikost bioma zatiru mehanizmima ekonomske i tehnološke racionalizacije, a posljedica je istiskivanje i izumiranje vrsta i urušavanje biosfere. Populacije divljih životinja praktički su istisnute uzgojem stoke za ljudsku ishranu koja čini 60% ukupne biomase sisavaca (ljudi daljnjih 36%) i industrijske peradi koja čini 70% biomase ukupne ptičje populacije. Ostavljajući po strani nužno pitanje autonomne vrijednosti neljudskog prirodnog svijeta, ljudska društva moraju drastično smanjiti negativni utjecaj na prirodu radi sebe samih — i klimatske promjene pritom nisu jedini i izolirani problem planetarne ekološke krize.

KP: Poznato je da će klimatske promjene i ekološke katastrofe najviše pogoditi siromašnije dijelove svijeta. Može li okvirno reći koje će biti posljedice tih promjena u sljedećih deset godina? I što ti se čini, što će trebati prvo rješavati?

Ekološka kriza već najviše pogađa siromašne dijelove svijeta. Globalna nejednakost između siromašnih i bogatih društava čak je 25% veća zbog povećane nestabilnosti klime. Što zbog prirodnih karatkeristika okoliša, što zbog ekoloških i socijalnih nestabilnosti nastalih kao posljedica kolonijalizma, što zbog ekonomske nerazvijenosti, siromašna društva najviše su izložena rizicima i imaju najmanje materijalnih sredstava za prilagodbu. Pretežno su to društva ekvatorijalog pojasa koji je Christian Parenti nazvao “Obratnicom kaosa” i protiv čijeg stanovništva razvijene zemlje već aktivno provode klimatsku politiku “naoružanog čamca za spašavanje”. Slično je s unutarnjim kolonijama kao što su zone stanovanja između bogatih gradova i divljine, primjerice u Kaliforniji i Australiji, gdje veliki požari najveću štetu nanose siromašnima koji su prisiljeni živjeti u dalekim predgrađima jer je stanovanje preskupo u gradovima. Teško je davati procjene i predviđanja zbog varijabilnosti prirodnih sistema i izglednih nelinearnih promjena koje predstoje, no očigledno da se promjene događaju brže od opreznih predviđanja znanstvene zajednice. Primjerice, posljednjih pet godina su globalno pet najtoplijih godina otkako je mjerenja.

Među najveće rizike ubraja se porast razine mora i prodor mora u kopno nizinskih krajeva koji je, primjerice, u mnogoljudnom Bangladešu proteklih godina izmjestio milijune ljudi. Rekordne temperature ugrožavaju živote bezbroja onih koji na Indijskom potkontinentu rade poslove na ulici. Uslijed porasta temperatura neki predjeli Podkontinenta uskoro će postati nenastanjivi (https://www.businessinsider.my/india-heat-wave-kills-experts-areas-maybe-too-hot-live-2019-7/). Uragani na Karibima i tajfuni na Pacifiku dobivaju na snazi i odnose brojne živote. Suše, vječiti problem, pojačavaju se s klimatskim promjenama, pa postoje indikacije da su suše ranijih godina bile bitan faktor u genezi nemira u Egiptu i rata u Siriji 2011. godine.

KP: Koliko je prelazak na obnovljive izvore energije dovoljno dobro i učinkovito rješenje za očuvanje planete i klime?

Da bismo spriječili 4°C topliji svijet prema kojem se krećemo, a u kojem bi ekvatorijalna područja u kojima obitava gotovo polovica svjetske populacije postala nenastanjiva, današnji svijet ima obavezu hitno svesti emisije na nulu. Svakako, trebamo brzo i planski preći na obnovljive izvore energije, elektrificirati prijevoz, grijanje i proizvodnju, zamijeniti upotrebu fosilnih goriva u proizvodnji betona i čelika, smanjiti upotrebu plastike, zaustaviti krčenje šuma i degradaciju tla. Prije svega trebamo povećati učinkovitost i istodobno limitirati potrošnju tako ušteđenih resursa, čime bismo smanjili i potrebu za zamjenom.

Međutim, postojeća infrastruktura do kraja svog radnog vijeka potrošit će budžet emisija koji ne bismo trebali premašiti ako želimo ostati unutar granica zagrijavanja od 1.5°C. A potrebno je izgraditi toliko zamjenske infrastrukture i time proizvesti toliko dodatnih emisija ne bismo li dekarbonizirali sve aspekte društva. Štoviše, kao što već spomenuti Hickel i Kallis ukazuju, ta razina tehnološke zamjene je bez presedana i nemoguće ju je ostvariti uz kontinuiran ekonomski rast i akumulaciju. Potpuna zamjena fosilnih goriva obnoviljivim izvorima energije iziskuje toliko povećanje potrebe za rudačama da ćemo se vrlo brzo suočiti s ograničenjima rezervi, negativnim ekološkim i socijalnim učincima te zamjene.

U tehnološkom pogledu to znači da nešto od postojećeg moramo prerano, smjerno i što prije ugasiti. Uz elektrifikaciju, potrebno bi bilo drastično lokalizirati proizvodnju i smanjiti drastično 15% globalnih emisija koje otpadaju na prijevoz dobara morem, kopnom i zrakom. Potrebno bi bilo zamijeniti privatni prijevoz javnim. Potrebno bi bilo transformirati poljoprivredu i šumarstvo koji su izvor daljnjih 15% globalnih emisija, primarn kroz uništavanje staništa, degradaciju tla, korištenje umjetnih gnojiva i uzgoj životinja. Potrebno bi bilo učiniti arhitekturu energetski učinkovitom i prirodno hlađenom jer su grijanje i struja izvor trećine emisija. Naposljetku trebalo bi izmijeniti industrijske procese poput proizvodnje betona i čelika. Međutim, sve to možda neće biti dovoljno da ostanemo unutar 2°C. Da bismo smanjili prebačaj emisija i umanjili učinke zagrijavanja, vjerojatno ćemo u bliskoj budućnosti morati naći načina da se postupno smanji koncentracija ispuštenih stakleničkih plinova u atmosferi. Tehnologije negativnih emisija poput biogoriva uz uklanjanje i pohranjivanje ugljičnog dioksida uglavnom su nedovoljno razvijene i pitanje je mogu li apsorbirati potrebne količine ugljičnog dioksida. Sađenje šuma, prelazak poljoprivrede na načela agroekologije, restoracija ekosistema i slične prirodne mjere izvjesno mogu ukolniti dio postojećih emisija. Ipak, ogromna prostrastva koja je potrebno zasaditi da se ukloni samo dio godišnjih emsija ukazuje da sve počinje s radikalnim smanjenjem emisija.

Različite tehnologije i različiti pristupi imaju različite socijalne učinke, i stoga tehnološke izbore trebamo razmatrati i iz socijalne dimenzije. Nije isto hoće li proizvodnja energije iz obnovljivih izvora ići prema decentralizaciji, kao što nije isto hoće li sektorom dominirati privatna poduzeća i zadruge vođene tržišnom logikom, ili pak lokalne zajednice i javni sektor.

KP: Što misliš o nuklearnim elektranama kao mogućem izboru?

Prije nego što odgovorim na pitanje, bitan element ekološke tranzicije je demilitarizacija. Samo američka vojska emitira više stakleničkih plinova nego neke razvijene zemlje. Rat je veliki razaratelj okoliša, a ekološke štete se ne pribrajaju “ekološkom dugu” počinitelja. Za početak bilo bi dobro dekomisionirati tisuće bojevih glava u arsenalima nuklernih sila i par godina pogoniti postojeće nuklearke na to gorivo. Međutim, da se vratim na pitanje. Promjena koju sam ocrtao u prethodnom odgovoru iziskuje planske i duboke zahvate. Inkrementalne promjene moduliranjem tržišnih poticaja ne funkcioniraju dovoljno dobro, primjerice investicije u sve jeftinije obnovljive izvore su stale jer privatni sektor ne može ostvariti profite kakve može drugdje. No, u trenutnoj ekonomskoj i političkoj situaciji pravoremeni, planski i drastični zahvati nisu izgledni. Stoga, u susret toj tegobnoj budućnosti, morat ćemo birati manja zla. U uvjetima u kojim obnovljivi izvori energije ovise za baznu opskrbu o fosilnim gorivima, nuklearna energija je manje zlo od ugljena, što je vidljivo iz poteškoća njemačke strategije izlaska prvo iz nuklearne energije. Postoji međutim niz ekonomskih, ekoloških i zdravstvenih faktora koji čine nuklearnu energiju društveno nepoželjnom. Ekonomski, nuklarni reaktori izikuju visoka početna ulaganja i dugi period izgradnje, nastavak centralizirane proizvodnje energije te tehnologiju koju malo zemalja i kompanija može proizvesti. Da ne spominjemo neizvjesnosti oko dekomisioniranja postrojenja i odlaganja otpada. Također, nuklearke ne mogu niti približno pokriti ukupnu potrebu za energijom zbog toga što bi 15.000 reaktora koliko je potrebno za trenutnu svjetsku potrošnju energije iziskivalo toliko zemljišta, toliko različitih ograničenih sirovina, toliko goriva i toliko dodatnih rizika da to nije izvedivo niti poželjno. No, izazovi nisko-ugljične tranzicije su takvi da je teško ne uzeti u obzir prednosti nuklearki. U svijetu koji je 3°C topliji i klimatski inženjering poput disperziranja čestica sulfata u više slojeve atmosfere koji će stvoriti trajnu izmaglicu na nebeskom svodu i smanjiti globalno zagrijavanje postaje potencijalno manje zlo. Kao i u svim boljim varijantama budućeg svijeta ostaje pitanje cui bono, na čiju korist?

KP: Pod pojmom „Odrast“ okupila se već značajna znanstvena i aktivistička produkcija u istraživanju tema kao što su ograničenja ekonomskog rasta, alternative modernizacijskoj teoriji razvoja, produbljivanje demokracije, društvena uloga znanosti i tehnologije, nužnost napuštanja kapitalizma, te dizajn institucijskih inovacija poput minimalnog zajamčenog dohotka, solidarne ekonomije ili alternativnih valuta. Kao netko tko se bavi održivim tehnologijama što misliš o degrowthu?

Moj doktorat bavi se različitim akterima i različitim strategijama ekološke tranzicije te različitim pristupima problemu tehnologije u njima. Primarno me zanima kako društveni akteri, a koji nisu ni tehnolozi ni kapital oblikuju proces tehnološkog razvoja. Trenutno je u fokusu istraživanja odrast. Uvodno bih rekao da je odrast u našem kontekstu zabravljeno nasljeđe. Godine 1973., dakle samo godinu dana nakon što je André Gorz iskovao pojam décroissance, Rudi Supek objavljuje knjigu Ova jedina Zemlja u kojoj je uvide recentno objavljenog izvještaja Granice rasta, novonastajućeg ekološkog pokreta i ekološke ekonomike iščitao kroz prizmu Marxa. U toj knjizi Supek se zalaže za tranziciju prema ekonomiji koja nije temeljena na kapitalističkoj akumulaciji već očuvanju resursa. Za tranziciju prema sistemu proizvodnje koji bi bio usmjeren prema ljudskim potrebama i u kojem je redistribucija planetarno ograničenih resursa usmjerena na maksimizaciju jednakosti, kvalitete i raznolikosti ljudskog razvitka. Supek predlaže decentralizirano demokratsko, ekološki usmjereno, ekonomski cikličko društvo svjetskog socijalizma. Za razliku od tadašnjeg industrijskog socijalizma, predlaže socijalizam koji je utemeljen u racionalnom kolektivnom upravljanju ljudskom metaboličkom razmjenom s prirodom i usmjeren prema pluralnom društvenom razvoju kroz maksimizaciju slobodnog vremena. Supekova vizija i vizija njegovih suvremenika uvelike opisuje ciljeve odrasta danas. Međutim, naftna kriza 1973. i svjetska ekonomska kriza koja će potrajati do sredine 1980-ih i urušavanja istočnoevropskih socijalističkih društava, dovest će do dominacije neoliberalnog kapitalizma koji će u tri desetljeća, uz punu svijest vodećih ekonomskih i političkih struktura o mehanizmima globalnog zagrijavanja, ispustiti podjednako stakleničkih plinova u atmosferu koliko i čitava industrijska modernizacija u prethodnih stoljeće i pol.

Odrast kao pojam postoji desetljećima, no kao međunarodni pokret tek proteklih petnaestak godina, kao reakcija na iluzorna nastojanja klimatske politike da se kapitalistički sistem pokuša učiniti održivim. Iz perspektive ekološke krize, pokušaj ozelenjavanja kapitalizma došao par desetljeća prekasno, a i strukturno nije izvediv. Stoga odrast, prihvaćajući društvene konzekvence onoga što govori klimatologija, postavlja dva cilja pred ekološku transformaciju — svesti društvene procese u granice Zemljinih bioregenerativnih kapaciteta, primjerice kako su ih definirali Rockström i Steffen, te istodobno preusmjeriti ekonomiju prema kolektivnom zadovoljavanju temeljnih životnih potreba, saniranju ekoloških šteta i demokratskoj alokaciji dobara. Odrast pritom pretpostavlja značajnu redistribuciju društvenog bogatstva, dokidanje društvene moći koja proizlazi iz privatnog prisvajanja viška koje društvo stvara i oslobađanje slobodnog vremena od eksploatacije.

Značaj odrasta je da uvažava kompleksnost društvene transformacije koja ne samo da mora biti ekonomska i tehnološka nego socijalna i kulturna. Odrast obuhvaća niz konkretnih praksi i prijedloga koji pokazuju da je život kolektivnog izobilja uz smanjivanje štetne proizvodnje izvediv i ispunjen ljudskim zadovoljstvom: lokalizacija proizvodnje, ekonomski primat socijalne reprodukcije i cirkularnih ekonomskih procesa, dokidanje eksploatacije, rodne i rasne opresije, uvođenje zajamčenog dohotka i zajamčenih dobara, smanjivanje radnog tjedna, jamstvo zaposlenja i dijeljenje radnih mjesta, ograničavanje najvišeg dohotka i bogatstva, preusmjeravanje ulaganja u ublažavanje ekološke krize i podvrgavanje ekonomske aktivnosti demokratski određenim društvenim svrhama. U postsocijalističkom svijetu radikalne ekološke krize on nudi utopijsku nadu koja proizlazi iz uvažavanja klimatske realnosti i ekoloških granica. Također, on je vođen internacionalističkom, solidarističkom, feminističkom i antikolonijalnom vizijom u kojoj Globalni sjever prije svega treba stati sa svojim razvojnim programom i omogućiti pluralni razvoj drugih društava prema njihovim vizijama unutar lokalno alociranih ekoloških granica.

Odrast ima i svojih slabosti. Pristup tehnologiji često je romantiziranje “ljudskih razmjera” koje svoje korijene ima u radu Ivana Illicha, iako su današnji uklopljeni tehnološki sistemi na toj razini kompleksnosti i razmjera da već zbog sanacije šteta koje su nastale teško zamisliti da se vratimo Illichevim konvivijalnim tehnologijama. Drugo, nedostaje strategija koja bi mobilizirala široke slojeve kakvu trenutno promovira iznova aktualiziran Green New Deal. GND je program javnih investicija u tehnološku infrastrukturu i stvaranja novih, javnih radnih mjesta potrebnih u ekloškoj tranziciji koji se oslanja na neke već postojeće prijedloge pozelenjavanja kapitalizma uz snažnu socijalno-tranzicijsku komponentu. On je trenutno teren borbe za ekološku tranziciju. Međutim, odrast upozorava da je rizik GND-a nastavak daljnjeg rasta i izostanak temeljnog preusmjeravanja ekonomske aktivnosti. Ključno za pitanje ekološke strategije je kako iz trenutnog stanja neoliberalnog kapitalizma u kojem su široke mase u mnogim društvima doživjele politike štednje i oskudicu ponuditi uvjerljivu viziju prelaska u društvo koje im nudi zadovoljenje životnih potreba i javno obilje — unutar ekoloških granica. Svaka strategija, pa tako i GND, zahtijeva i radikalnu viziju prema kojoj ide. Iz mog očišta, a rekao bih i očišta odrasta, dostupnost sve veće količine potrošnih proizvoda čija globalno organizirana proizvodnja stvara bogatstvo za nekolicinu nije ono što održava društva. Ono što održava društva je kolektivno odlučivanje kako raspodijeliti nužan društveni rad da bi se osigurale temeljne životne potrebe i regenerirali ekosistemi, a da to članovima društva ostavi dovoljno slobodnog vremena izvan te sfere nužnosti.

KP: Koliko svijet „ima vremena“ za ispravit ili preokrenuti tijek iskorištavanja prirodnih resursa, jesmo li već prešli točku iz koje nema povratka?

Izgledno je da ćemo proći točku globalnog zagrijavanja od 1.5°C. Izgledno je da ćemo proći točku globalnog zagrijavanja od 2°C. Realno, krećemo se prema točki globalnog zagrijavanja od 3°C i više. Problem je da ne znamo i da trebamo maksimalno učiniti danas da bismo spriječili neizvjesnosti u daljoj budućnosti. Takvo zagrijavanje, čak i ako nekada u daljoj budućnosti smanjimo globalnu temperaturu na ovaj ili onaj način, imat će nepopravljive posljedice po ekosisteme, bioraznolikost i mnoga ljudska društva. Prisiljeni smo razmišljati u vremenskim razdobljima do kraja 21. stoljeća i dalje, u vremenskim razdobljima koja drastično nadilaze trajanje političkih ciklusa i revolucionarnih promjena. Riječ je o dugoj tranziciji koja mora započeti odmah velikim zahvatima, o djelovanju prema budućnosti koja više nije prazna dimenzija vremena u kojoj je sve moguće kao što je to bila početkom 20. stoljeća, već budućnost koja je zakrčena otpadom ljudskih društava i u kojoj je sužen prostor strategija kolektivnog preživljavanja među generacijama i među vrstama. Na nama je da se zajedno izborimo za vrijeme oslobođeno od prinuda štetne proizvodnje i da ga smisleno provedemo u održanju svijeta koji dijelimo.