Skip to main content

Narušeni ritam i analitička opsesija

Dramaturški ogled uz predstavu Ispravci ritma koju je BADco. praizveo u novembru 2017. u Zagrebačkom HNK. Tekst je izvorno objavljen u knjižici predstave.

Komunikacijske mreže i rastakanje osobe

Rasprostranjeno je mišljenje da su nas mogućnosti demokratske participacije u javnoj komunikaciji internetskog doba dovele do eksplozije spektakla narcisoidnog samopredstavljanja. Internetska komunikacija omogućila je svakome da se minimalnim sredstvima obraća globalnoj umreženoj javnosti. Časopis Time 2006. je kao osobu godine odabrao nas. Nas koji proizvodimo te sadržaje - tekstove, fotografije, glazbu, videa, znalačku selekciju tuđih tekstova, tuđih fotografija, tuđe glazbe, tuđih videa. Nas koji te sadržaje predano dijelimo u internetskoj infosferi. Nas koji konačno postajemo tvorci infosfere. Međutim, uspon društvenih mreža poput Facebooka, Twittera i Instagrama od te 2006. naovamo u fokus tog sadržaja gurnuo je nas. U središtu komunikacijskog procesa našli smo se mi osobno kao stjecište mreže interpersonalnih odnosa na kojima se temelji funkcioniranje društvenih mreža. Ono što njih održava na životu naša je osobnost i sadržaji koji drugima omogućuju da tu našu osobnost prepoznaju i potvrđuju. Društvene mreže tako proizvode mehanizam koji današnju generaciju vičnu mrežnim komunikacijskim platformama nuka u predstavljanje i izvođenje vlastite osobnosti, narcisoidnu igru sebstva u kojoj dijeljenje i posve neosobnih sadržaja poput političkih analiza postaje dijelom procesa povratne potvrde vlastite pozicije.

Međutim, komunikacijskim platformama na kojima se odvija ta igra njena osobna i interpersonalna podloga posve je nebitna. Njihovo ekonomsko funkcioniranje zasniva se naprotiv na prikupljanju podataka o našem potrošačkom ponašanju, predviđanju naših preferenci i plasiranju reklama. I za njih je u središtu osoba, ali samo kao sidrena točka uz koju se vezuje niz praćenih ponašanja koja se mogu korelirati s obrascima ponašanja na razini veće populacije potrošača. Ako volite izlete u prirodi, izgledni ste kandidat da vas se nuka da kupite zaštitnu odjeću. Ako kupujete određenu kombinaciju prehrambenih artikala, izgledno je da ste trudni, pa čak ako to još ne znate ni sami, stoga ćete vrlo skoro htjeti kupiti kinderbet, pelene ili bočice za mlijeko. Ako simpatizirate vijesti o nekom političkom kandidatu, možda vas sponzorirana "postčinjenična" vijest iz suprotnog političkog tabora može odgovoriti od nauma da glasate za njega.

Prostor elektroničkog nadzora obilježava radikalno rastakanje jedinstvenosti osobe u bazama podataka i statističkoj analizi. Štoviše, režim algoritmičkog upravljanja vođenog rudarenjem za fragmentarnim infrapersonalnim podacima koji se mogu korelirati na suprapersonalnoj razini kao statistički obrasci ponašanja potiskuje onu dimenziju naše ličnosti u kojoj djelujemo kao politički subjekti. Taj režim upravljanja nema za cilj odrediti kauzalne odnose uzroka i posljedica, već anticipirati naša djelovanja i naše preference, nastojeći kontrolirati registar potencijala i neizvjesnosti djelovanja koji je konstitutivan za političku slobodu. Nasuprot uvriježenom mišljenju, algoritmički elektronički nadzor nije primarno zainteresiran za osobno u osobnim podacima. Čitava debata o zadiranju u privatnost ili narcističkom samoizlaganju po društvenim mrežama je više simptom nestanka subjekta i njegovog djelatnog prostora nego li obrnuto. Kao što ističe belgijska pravna stručnjakinja Antoinette Rouvroy, u mreži sveobuhvatnog nadzora izgovorene riječi i počinjena djela gube društveno i pravno značenje, a dobivaju ih strojno sagledivi i predvidivi obrasci ponašanja.

Elektronički nadzor i spoznajni reduktivizam

Veliki podaci i velika računalna snaga potrebna za strojno učenje i analizu podataka koji su danas uglavnom u rukama internetskih giganata i obavještajnih službi doveli su do krize društvene teorije i društvene kritike. Ako računalna analiza može u sveobuhvatnim setovima podataka samostalno razlučiti obrasce, onda više nije potrebna teorijska hipoteza koja nam treba kao polazište iz koje možemo zbilju tumačiti, istražiti i proučiti. Korelacija je zamijenila kauzalnost, kompleksnost i strukturu kao eksplanatorni model društvenih odnosa. Chris Anderson, komentator časopisa Wired, taj obrat nazvao je "krajem teorije", "zastarjelošću znanstvene metode". Tko ima podatke, taj najbolje poznaje društvo.

Međutim, taj novovjeki radikalni empirizam, koji odmahuje na probleme društvene konstrukcije i društvene epistemologije, nerijetko se sapliće o vjeru u vlastitu eksplanatornu snagu. Uzmimo primjer istaknutog novinara Al Jazeere Ahmada Muaffaqua Zaidana. Zaidan se u svom radu specijalizirao za praćenje Al-Kaide, te je često intervjuirao njezine visokorangirane članove, uključujući i Osamu bin Ladena. Kao što znamo iz informacija koje su u javnost procurile preko Edwarda Snowdena, sistem za detekciju podataka SKYNET američke Nacionalne sigurnosne agencije Zaidana je uvrstio na listu osumnjičenih za terorizam. Analiza podataka o pozivima s mobitela zamijenila je tipično ponašanje novinara s tipičnim ponašanjem terorista, što je greška koju bi operativac na terenu prateći televizijske vijesti lako uočio. Srećom Zaidan nije poginuo. Ali drugi jesu.

Kako elektronički nadzor postaje sve jeftiniji, tako ga policijske službe diljem svijeta uvode u aktivnosti održavanja reda. Računalno uočavanje obrazaca delinkvencije i kriminala, detekcija kriznih situacija i žarišta, elektroničko praćenje potencijalnih počinitelja postaju svakodnevni arsenal u policijskom radu. Međutim, kao što je pokazalo istraživanje američkog neprofitnog portala ProPublica, primjena ovih tehnologija u SAD-u dovela je pojačane diskriminacije policijskih i sudskih službi protiv crnog stanovništva. Pokazalo se da računalna analiza, budući da se temelji na zatečenim podacima i modelima, a oni su pak oblikovani prema postojećim odnosima diskriminacije, reproduciraju iste te modele. Empirizam velikih podataka pokazuje se uvijek "kontaminiranim" društvenom konstrukcijom. Njegov reduktivizam signalizira usiljenu želju -- kako komercijalnih ponuđača tako i represivnog aparata -- da se kompleksna društvena zbilja oblikuje prema tehnologijama nadzora i tehnikama upravljanja.

Ritam modernog života i kriza liberalnog subjekta

Karakteristika procesa modernizacije u 19. i 20. stoljeću je ubrzana reorganizacija svakodnevice u cilju njenog uklapanja u novonastajuće cikluse proizvodnje i akumulacije. Nastankom postvestfalske moderne države, kapitalističkom industrijalizacijom i eksplozijom urbanih središta napučenih proletariziranim masama izričitim predmetom izučavanja, organiziranja i upravljanja postaje društvena zajednica kao cjelina. Kontrola ima istodobno kao cilj i blagostanje stanovništva i otklanjanje patologija. Ritam života usklađuje se s ritmom institucija, a ritam institucija s ciklusima reprodukcije društvenih odnosa. Taj proces francuski filozof Michel Foucault analizirao je kroz prizmu disciplinirajuće moći, ukazujući da se ispod institucionalnog okvira kontrole neprestano pomaljala heterogena društvena zbilja nastala zbijanjem različitih životnih ritmova u jedan institucionalni i diskurzivni plan. Ritmovi starog predindustrijskog razdoblja sudarili su se s ritmovima novog. Život modernog grada obilježen je anomijom, stalnim žarištem aberacija, nepoćudnosti i zločina, prijetnjama procesima od vitalnog značaja za njegovo stanovništvo koje zahtijevaju budnost. Centralnost opozicija produktivnosti i neproduktivnosti, zdravlja i bolesti, reda i kriminalnosti, norme i anormlanosti, moralnosti i nepoćudnosti za društveni poredak novonastajuće društvene znanosti ekonomije, medicine, kriminalistike, psihologije i sociologije formaliziraju, a crna kronika vitalni strah od sabotaže, zaraze, kriminala, nastranosti i nemorala pretvara u svakodnevnu opsesiju širokih masa.

Proces modernizacije karakterizira ubrzan rast kompleksnosti i refleksivnosti. Moderni, liberalni subjekt svoje djelovanje utemeljuje u samoodređenju. Kantovski, on je čovjek izašao iz samoskrivljene nezrelosti, kritički utvrdivši dosege vlastite spoznaje i norme djelatne moći. Između njegovih sredstava i njegovih ciljeva postoji razložan kauzalni slijed, a osvajanje slobode i jednakosti u društvu počiva na transformaciji i proizvodnji novih društvenih odnosa, na emancipatornom pomicanju granica prema društveno zamislivom. Međutim, tijekom 20. stoljeća kompleksnost političkih, ekonomskih i znanstveno-tehnoloških procesa probija refleksivne granice liberalnog subjekta. Trijumf liberalnog subjekta u 90-ima je ujedno i njegov poraz. Dok je 20. stoljeće bilo obilježeno parametrima ljudske prakse, smanjivanja asimetrija moći i racionalnog stvaranja povijesti, eksplozivni učinci ekonomskog razvoja i ekoloških učinaka danas nadilaze djelatnu snagu tog subjekta. Antropocen je ime geološkog razdoblja nastalog pod utjecajem posljedica ekonomskog rasta nad čijim nepredvidljivim konzekvencama na razini planetarnih sistema čovječanstvo ne može uspostaviti suverenu kontrolu.

Refleksivnu strukturu modernosti u kojem su materijalni odnosi i društvena svijest zahvaćeni u dijalektiku međusobne transformacije zamijenili su oblici nekauzalnog sagledavanja kompleksnosti. Imanentnost svega svemu, koreliranost svega sa svim, ontološka izjednačavanja ljudskog subjekta i heterogene zbilje koja ga okružuje simptom su u teoriji u kojoj mjeri kompleksnost ljudskih učinaka doseže planetarnu dimenziju koju liberalni subjekt više ne može integrirati. U tim okolnostima on se brani patologijama pretjerane projekcije sebe u svijet -- opsesijom koja svijet sabire i klasificira u idiosinkratičnu značenjsku praksu pojedinca, političkim fanatizmom koji nedostatak utemeljenja za vlastito djelovanje nalazi u vjeri u njegovu transcendentnu osnovanost, društvenim fatalizmom koji se prepušta -- bilo s grizodušjem bilo s entuzijazmom -- nesavladivosti svog stanja. Subjekt je to koji okolnosti uzima za vlastita određenja. Počinitelj i ujedno žrtva, subjekt i objekt, koji otvara novu bilježnicu i na nju stavlja naslov "Ispravci ritma".

Metadrama i analitička eksplozija

Teatar ne predstavlja drugi svijet, već ovaj svijet pod drugačijim okolnostima. Kada je teatar fikcija, on je amalgam materijalnih inercija ovog svijeta i naše žudnje da u njima iščitamo drugačiji svijet. Njega obilježava s jedne strane nedokidiva prisutnost tijela, predmeta i prostora, a s druge žudnja rekonfiguracije odnosa među njima u kojoj se temeljni karakter njihovog odnošenja pokazuje drugačijim. Teatar je kritički zor društvene zbilje pred čiju smo moguću transformaciju ispostavljeni.

Početkom 20. stoljeća teatar je iznosio dramu modernog subjekta u njegovom herojskom nastojanju da ovlada konzekvencama vlastitog djelovanja. Rastuća kompleksnost, inercija predmodernog svijeta i silovitost modernizacije osujećivali su njegovu nakanu. Kako se stoljeće bližilo kraju nadanje da će se ta nakana ostvariti prerastala je u radikalnu dvojbu u pretpostavke tog subjekta, radikalnu dvojbu u njegovu moć postupnog ovladavanja kauzalitetom. U Pavičićevom postmodernom prosedeu "Dobrog duha Zagreba" narušena ravnomjernost ritma zločina rezultira prelaskom promatrača u počinitelja. U Tadićevom postmodernom prosedeu "Ritma zločina" prelaskom promatrača u žrtvu. Ritam zločina je iz nedokučivih razloga narušen. Valentinova/Fabijanova opsesija nesagledivom kompleksnošću objektivnih uvjeta rezultira suviškom subjektivnog određenja. Pokušaj ovladavanja zbiljom podjednako može prerasti u žrtvu ili zločin. Kao što iz hrvatske krizne današnjice u tom 20. stoljeću počinitelji postaju žrtve, a žrtve počinitelji.

Ispravci ritma su metadrama modernog subjekta. Predstava krize spoznajnog okvira dramske situacije. Ne više tragika modernog subjekta što prelaskom na djelo odbija kapitulirati pred neproničnom kompleksnošću koju statistički fetišizira, već eksplozija analize, sagledavanja i predočavanja u uvjetima obustavljenog kauzaliteta. Narušeni ritam preduvjet je za ponovnu izvedbu analitičke opsesije. Sve je tu, sve je sa svim, svi razmjeri sa svim razmjerima, a ništa ne proizlazi utvrdivo ni iz čega. Ritam tijela uz ritam društva uz ritam planeta opazivi kao aritmija. Relativni događaji. Eksplozija se dogodila. Ubojstvo se dogodilo. Kako ćemo prikazati što smo zatekli tu? Što možemo reći što je tu bilo prije? Što je uslijedilo? Kako ćemo prikazati? Kako?